Ulazna pjesma
Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje, Bože Izraelov. (Ps 130, 3-4)
Zborna molitva
Gospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Primi, Gospodine, molitve i prinose svojih vjernika, da po ovoj svetoj službi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Osiromašiše mogućnici i gladuju, a koji traže Gospodina ne trpe oskudice. (Ps 34, 11)
Popričesna molitva
Gospodine, ti nas hraniš tijelom i krvlju svoga Sina: daj da postanemo dionici božanske naravi. Po Kristu.
Prvo čitanje Iz 25, 6-10a
Gospodin će spremiti gozbu svoju i suzu će sa svakog lica otrti.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Gospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: »Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 23, 1-6
Pripjev: U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.
Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.
Drugo čitanje Fil 4, 12-14.19-20
Sve mogu u Onome koji me jača!
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Braćo! Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača! Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja usp. Ef 1, 17-18
Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu našemu!
Evanđelje Mt 22, 1-14
Koga god nađete, pozovite na svadbu.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu tvomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.« Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Ivan Dugandžić
Prezren poziv
U središtu Isusove prispodobe stoji teško shvatljivo neprihvaćanje poziva na gozbu. Ako se uzme u obzir da ne poziva bilo tko već kralj osobno, onda je to odbijanje ravno preziru. Danas je takvo nešto nezamislivo. Tko se ne bi osjetio počašćenim da ga pozove kralj, predsjednik države ili neka druga poznata osoba? Danas zasigurno ne bi bilo problema s odbijanjem poziva, već posve suprotno, kako doći do takve pozivnice, kako se naći među izabranim društvom.
Pravo značenje ove prispodobe i stvarna oštrina njezine poruke otkriva nam se kad znademo da je to treća Isusova prispodoba u nizu kojom se on obračunava s „glavarima svećeničkim i starješinama narodnim“, koji od njega zahtijevaju da im kaže kojom vlašću naučava u hramu (21,23). Donoseći prvo prispodobu o dvama različitim sinovima (21,28-32), pa onda onu o vinogradarima ubojicama (21,33-44) i napokon ovu o kraljevskoj svadbenoj gozbi (22,1-14) Isus im poručuje kako su oni proigrali svoj poziv. Gozba na koju uzvanici ne žele doći jest kraljevstvo Božje; kralj koji poziva sam je Bog; sluge su proroci koji su stoljećima u Božje ime upućivali poziv. Uzvanici su članovi izabranog Božjeg naroda, a ponajprije se misli na njegove prvake. Svi oni odbijaju upućeni poziv.
Razlozi kojima žele opravdati svoj nedolazak zvuče nam moderno, jer tako i danas mnogi odgovaraju na pitanje, kako to da nemaju vremena za molitvu, sudjelovanje u euharistiji, za češće primanje sakramenata: Imam svoje obveze koje ne mogu zanemariti! Ne mogu ostaviti svoj posao na njivi! Nemam vremena! No takvi razlozi su prozirni, jer za poziv neke utjecajne osobe uvijek se nađe vremena. A ako čovjek odbija Božji poziv, to je samo znak koliko mu Bog znači.
U čemu je tajna odbijanja?
U odnosu prema ljudima Bog je uvijek neizmjerno bolji nego što može biti ijedan kralj prema svojim podložnicima, ali nažalost i ljudi često prema Bogu puno hladniji i nezahvalniji nego što znaju biti prema svojim zemaljskim vladarima. Najstarija sačuvana svjedočanstva do kojih je došla povijest govore da je čovjek oduvijek bio religiozan, da je tražio Boga. Svaki je narod imao svoje velikane duha preko kojih je Bog objavljivao nešto od svoje božanske tajne. On je to posebno činio u svom izabranom narodu Izraelu po brojnim prorocima. Vrhunac Božjeg očitovanja bio je u Isusu Kristu u kojemu je Bog čovjeku ponudio svoje prijateljstvo, pozvao ga za svoj stol, u svoju kuću. To je novo i nečuveno u Isusovu evanđelju.
Kako onda shvatiti posve neočekivano ponašanje pozvanih, koji svi odreda imaju neodgodive poslove, zbog kojih ne mogu prihvatiti poziv? Isus je dobro uočio kako je teško uskladiti odnos između čovjeka i Boga. Bog ljubi čovjeka i želi ga imati za sebe, ali on postavlja i neke uvjete. Čovjek osjeća da mu je Bog potreban, ali teško mu se posve njemu povjeriti i prepustiti. U njemu je previše jaka napast da on sam odredi koliko mu i kada Bog treba. On je u iskušenju da Boga pokuša iskoristiti samo za svoje potrebe i ciljeve, a ne da s njime stvori odnos prijateljstva i ljubavi. I tako se uvijek nađe nešto što je važnije od Boga, nešto što čovjek nije spremna žrtvovati i odreći se kako bi posve pripadao Bogu.
Poziv i dalje vrijedi
Iako su oni koji su bili prvi pozvani odreda odbili kraljev poziv, on ostaje i dalje na snazi. Jedino je iznenađenje je u tome što kralj ne šalje više poziv na istu adresu, nego se okreće novim uzvanicima: „Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!“ (22,9). Pod izrazom „koga god nađete“ podrazumijevaju se pogani koji su u Starom zavjetu bili isključeni iz zajedništva izabranoga naroda. No, nakon što je taj narod proigrao svoj poziv i svoje prvenstvo, Isus se svojim navještajem okreće poganima. To je osnovna teološka crta Matejeva evanđelja. Zato je on sačuvao Isusove riječi koje govore kako je on „poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (15,24; usp. 10,5sl), da bi na sami kraj evanđelja stavio riječ Uskrsloga: „Učinite mojim učenicima sve narode!“ 28,19).
No time nije završena poruka ove prispodobe. U njoj nas susreće još jedno veliko iznenađenje. Ako je kralj zapovjedio da se pozovu svi bez razlike, zašto onda izbacuje i oštro kažnjava nekoga tko nema svadbeno ruho? Ni jednom riječi nije bilo rečeno da unutra smiju samo oni koji imaju svadbeno ruho. Dakle, možemo poći od toga da ga ni drugi nisu imali. Slikovito rečeno, svadbeno ruho nije ništa drugo već poziv kao nezaslužen kraljev dar koji su svi, osim tog jednoga sa zahvalnošću prihvatili i sukladno tomu se ponašali. Teološkim rječnikom, to je milost koju treba sačuvati.
Ta riječ važna je s obzirom na Crkvu. Ako je ona naslijedila povijesnog Izraela koji je proigrao poziv, to ne znači da i ona neće na kraju biti podvrgnuta sudu. Povijest Crkve nam nažalost pokazuje da je Crkva u mnogim krajevima ostala bez svadbenog ruha. Već u Novom zavjetu pisac Knjige Otkrivenja u Kristovo ime upućuje oštru opomenu sedmerim crkvama po gradovima Male Azije, u kojima je počeo hladnjeti žar kršćanskoga života. Ta upozorenja su se ostvarila. Danas u tim gradovima gotovo na nema traga kršćanstvu. Nisu sačuvali svadbeno ruho milosti i bili su izbačeni iz zajedništva svetih. Treba se ozbiljno zamisliti, ne događa li se danas nešto slično u nekoć kršćanskoj Europi iz koje su misionari širili kršćanstvo diljem svijeta.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskomu Ocu koji nas je u ljubavi sabrao na ovoj gozbi svoje riječi i svoga tijela.
- Gospodine, ravnaj životom svoje Crkve da bude trajno zaodjevena u ruho služenja tebi te svjedočanstvom evanđelja ustrajno privodi ljude tvomu kraljevstvu, molimo te.
- Gospodine, budi svjetlo i snaga života papi našemu Franji i svim pastirima Crkve da po njihovu vodstvu tvoja Crkva bude mjesto zajedništva za sve tvoje vjernike, molimo te.
- Gospodine, prodahni svojom mudrošću naše želje i htijenja da uvijek želimo ono što je tvoja volja i zdušno se zalažemo oko svega na što nas pozivaš, molimo te.
- Gospodine, pohodi svojom dobrotom naše obitelji i obnovi u njima sve što je ranjeno grijehom i nespremnošću za radosno služenje, molimo te.
- Gospodine, primi naše pokojne za stol zajedništva s tvojim svetima i proslavljenima, molimo te.
Bože, tvojom smo milošću dionici ove euharistijske gozbe. Daj da nam ona bude predokus vječnosti i izvor snage za novo zajedništvo s braćom ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.