Ulazna pjesma
Pravedan si, Gospodine, i pravi su sudovi tvoji: učini sluzi svom po svojoj dobroti. (Ps 119, 137.124)
Zborna molitva
Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Bože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom; žedna mi je duša Boga, Boga živoga. (Ps 42, 2-3)
Popričesna molitva
Gospodine, svojom riječju i svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom. Koji živi.
Prvo čitanje Mudr 9, 13-18b
Tko će se domisliti što hoće Gospodi?.
Čitanje Knjige Mudrosti
Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga?
Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 90, 3-6. 12-14. 17
Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.
Smrtnike u prah vraćaš
I veliš: Vratite se, sinovi ljudski!
Jer je tisuću godina u očima tvojim
Ko jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna
……….
Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer već se suši i vene.
……….
Nauči nas dane naše brojiti
Da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!
……….
Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim
Da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega,
nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
Djelo ruku naših nek uspije!
Drugo čitanje Flm 9b-10. 12-17
Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.
Čitanje Poslanice Filemonu
Predragi: ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šalje ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Ps 119, 135
Licem svojim obasjaj slugu svoga i nauči me pravilima svojim.
Evanđelje Lk 14, 25-33
Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ovo vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: 'Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!' Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na n dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“ Riječ Gospodnja.
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
fra Ivan Dugandžić
Isusova šokantna riječ
Isus je znao katkada svoje slušatelje iznenaditi i zbuniti nekim riječima, jer su bile toliko nove i drukčije od onog što su bili navikli slušati od svojih rabina. Tako na njegovu strogu zabranu ženidbene rastave učenici zbunjeno reagiraju: Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se (Mt 19,10) . A dok o sebi govori kao kruhu koji je s neba sišao i koji čovjek treba blagovati da bi imao život vječni, oni mrmljaju: Tvrda je to riječ! Tko je može slušati? (Iv 6,60).
A što tek reći za riječ koju smo upravo čuli: Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik (Lk 14,26)? Ta riječ može ostaviti ravnodušnim samo onoga tko je nije dobro čuo ili je već na sve otupio. Učenici to zasigurno nisu bili. Pošli su za Isusom jer su bili puni očekivanja koja su proizlazila iz njegova učenja i još više iz njegovih moćnih čudesa. Zato su budno slušali i upijali svaku njegovu riječ, pitajući se istodobno o njezinu stvarnom značenju.
Možda je njihova prva reakcija na tu oporu riječ bila u obliku pitanja koje se pojavilo u njima: Je li se naš učitelj koji tako zanosno govori o ljubavi odjednom prometnuo u zagovornika mržnje? Kako on koji traži da njegov učenik ljubi i svoje neprijatelje (Lk 6,27), sad najednom poziva na mržnju prema vlastitim roditeljima i tako dolazi u sukob s jednom od najvažnijih zapovijedi Dekaloga, zapovijedi ljubavi prema roditeljima? Za nas današnje slušatelje ta riječ je doista šokantna. Teško je reći kako su je doživjeli učenici, jer evanđelist ništa ne kaže o njihovoj mogućoj reakciji.
Odgovor se krije u pravilnom značenju i shvaćanju učeništva kao i u stvarnom značenju glagola mrziti. Sve što je tu rečeno odnosi se na onoga tko je odlučio biti učenik, a evanđelist je već prije donio Isusove riječi koje govore o visokim zahtjevima vezanim uz to. Učenik mora danomice nositi svoj križ i biti spreman izgubiti i svoj život (Lk 9,23-25), on se ne smije više osvrtati na ono što je ostavio zbog Isusa (9,57-62).
Nama današnjim slušateljima Evanđelja teže je shvatiti i jedno i drugo, zato što se pojam učeništva i nasljedovanja s vremenom uvelike razvodnio, a starozavjetna židovska pozadina značenja glagola „mrziti“ nama je strana. Što se tiče pojma učeništva, moramo dobro uočiti da Isus ne kaže „postati“, već „biti moj učenik“. A to znači da je učenik pozvan i da mu je nasljedovanje Isusa omogućeno. Zato se ne smije dati zarobiti ni od čega, pa ni od vlastitih roditelja, žene i djece. Ni vlastiti život mu ne smije biti važniji od kraljevstva Božjeg.
U tom kontekstu treba shvatiti i glagol „mrziti“. To što mi izražavamo kompariranjem: manje – više ljubiti, semit izražava kontrastom: ljubiti – mrziti. Onaj tko je pozvan ljubiti i svoje mrzitelje (Lk 6,27) ne može biti pozvan da mrzi svoje najbliže. Njemu ljubav prema Isusu mora biti iznad svega. To je smisao tog za nas neobičnog izraza. Zanimljivo je da je Matej, iako judeokršćanin, upravo tako protumačio Isusovu riječ (usp. Mt 10,37-39), dok ju je Luka zadržao u njezinu izvornom obliku.
Zajedništvo u nošenju križa
Svi Isusovi visoki zahtjevi upućeni učenicima imaju i svoje ishodište i svoj vrhunac u križu. Ako je križ najviša cijena i najjače jamstvo Isusove ljubavi prema čovjeku, onda je posve razumljiv i Isusov poziv na zajedništvo u nošenju križa. Njegove ljubavi prema nama dostojna je samo naša ljubav koja je spremna na krajnju žrtvu. A mi često živimo posve suprotno od toga. Često nam je u životu puno toga na važnijem mjestu od onog mjesta koje ostavljamo za Boga. Moglo bi se pritom reći: za svaki slučaj.
Nažalost, često smo u napasti da od Boga učinimo moćnog partnera od kojeg nešto očekujemo za život ovdje i sad. Bog koji je spreman na žrtvu i koji poziva na žrtvu teško se uklapa u naš ljudski koncept. Isusova riječ o nošenju križa samo je zadnja moguća posljedica njegove ne manje zahtjevne riječi: Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
S vremenom se i u prvoj Crkvi sve više gubila novost i zahtjevnost Evanđelja. Danas je sve manje kršćana na koje se može primijeniti Isusova riječ o kvascu i soli što mijenjaju bljutavost ovoga svijeta. Naprotiv, kršćanstvo se dobrim dijelom od preobražajne snage pretvorilo u tihu religiju koja pokušava tumačiti svijet i život umjesto da ih mijenja. U mnogih kršćana Evanđelje je zamijenjeno nekom životnom filozofijom koja uopće ne zadire u osobni život. Sve je to zato što se izgubio Isusov lik koji pokreće i poziva na nasljedovanje. Evanđelje je uistinu zahtjevno: ono obećava sve, ali i traži od čovjeka sve. Ono nije vjera kratkoga daha, već mukotrpno dokazivanje koje traje čitav život.
Isusovoj zahtjevnoj riječi još veću ozbiljnost daju dvije slikovite usporedbe kojima je ta riječ popraćena. Gradnja kule i vođenje rata različite su teme, ali imaju jednu dodirnu točku: promišljen i odlučan pristup onom što se planira i želi ostvariti. Nije dosta udariti temelje kule, ako se nema čime dovršiti. Isto tako nema izgleda na uspjeh polazak u rat protiv jačega i moćnijeg. Sve treba promisliti i zrelo odlučiti prije nego se ulazi u takav pothvat.
Isus je bio do kraja otvoren i iskren. Nije želio nikoga pridobiti na prevaru. Nakon onako zahtjevnih riječi s obzirom na nasljedovanje, slijedi još i dodatno upozorenje da se tko ne bi zaletio. Luki su te riječi dobro došle da svoje čitatelje podsjeti na početke. Osamdesetih godina, kada on piše svoje evanđelje, sve teže je biti Isusovim učenikom. Kršćani su posvuda progonjeni, zatvarani i mučeni. Onaj tko se opredjeljuje poći za Isusom mora od početka biti na čistu u što se upušta, kako se ne bi dogodilo da ne može dovršiti ono što je možda s puno entuzijazma započeo. Zato cijeli tekst završava ponovljenim upozorenjem: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14,33).