KATEDRA SV. PETRA

velj 21 2019 Miriam

22. veljače 2019.

Prvo čitanje: 1Pt 5, 1-4
Sustarješina i svjedok Kristovih patnja.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Predragi! Starješine među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga — ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 23, 1-6

Pripjev: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam; 
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom. 
Tvoj štap i palica tvoja 
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš 
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš, 
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga. 
U Gospodnjem ću Domu prebivati
kroz dane mnoge.

Evanđelje: Mt 16, 13-19
Ti si Petar-Stijena! Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sa¬gradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Antonio Šakota

Katedra sv. Petra

Draga braćo i sestre! Vjerujem da je današnji evanđeoski odlomak jedan od najpoznatijih, najslušanijih novozavjetnih dijelova. Znamo da je čitavo Pismo nadahnuto, da je Božja Riječ. Ipak, u tom Pismu postoje odlomci na koje se, tako reći, često vraćamo. I upravo je ovaj događaj iz Cezareje Filipove kada jedan od učenika, Šimun Petar, ispovijeda tko je Bog, tko je Isus Krist jedan od onih odlučujućih, kako tada tako i za nas danas.

Da bismo zaronili u jedan djelić one ljepote koja se krije iza ovih evanđeoskih riječi, potrebno je odrediti i njihov kontekst. U ovom slučaju to su mjesto i likovi radnje. Dakle, mjesto je Cezareja Filipova, a likovi su Isus i učenici. Cezareja Filipova je mjesto na krajnjem sjeveru Izraela, tamo gdje izvire rijeka Jordan, podno planine Hermon. Mjesto iznimne ljepote. Gdje je Jordan najljepši, gdje je zrak najčišći. To isto mjesto zove se i Banijas, u čast poganskom božanstvu Panu, božanstvu vegetacije, kozmičkih sila. Otuda riječ Panteizam, božansko poistovjećeno sa prirodom.

I, kako smo rekli, kontekst odlomka su i likovi. Mogli bismo tako reći da učenici koji hode s Isusom predstavljaju Stari Zakon. A da su oni uronjeni u Stari zakon i njegova mesijanska očekivanja potvrđuje i njihov zajednički odgovor na prvo Isusovo pitanje kada redom nabrajaju likove Staroga reda s kojima su tadašnji vjerni Židovi uspoređivali Isusa.

A glavni lik u ovoj sceni je, dakako, Isus. I, zanimljivo, na prvo pitanje koje On postavlja učenicima, što ljudi kažu tko je Sin Čovječji, svi jednodušno odgovaraju. Otimaju se tko će odgovoriti. Djeluju kao skladni kor. Odgovara jedan, pa drugi, pa treći. I ostali se slažu. I kao da nema nikakvoga problema. Međutim, kada Isus pita, a što vi kažete tko sam ja, nastaje muk. I odgovara samo jedan od njih, Šimun Petar. Ti si Krist, Sin Boga živoga!

I sada se valja ponovno vratiti na one prve dvije slike. U prvoj smo govorili o mjestu iznimne ljepote. A znamo i da Crkva naučava kako vjernici sa sigurnošću, iz prirodnoga reda, njegove ljepote i sklada mogu doći i do Onoga koji je taj red i postavio. Drugim riječima, gledajući prirodu možemo zaključiti da Bog jest, da Bog postoji. Međutim, ako hoćemo nešto reći o Bogu, ovo je samo odgovor na pola. Jer, reći da Bog jest, ne znači da smo i odgovorili na pitanje tko je Bog, a kamoli kakav je Bog. Isto vrijedi i za drugu sliku. Znamo da je Stari zakon kojega, kako i sam Isus kaže, ni jedno slovce neće minuti, ustvari služio kao pedagog, to jest onaj koji treba voditi djecu do zrelosti, do punine. Dakle, i ovdje se nalazimo na pola puta. Jer, Ivan Krstitelj, Jeremija i Ilija nisu Isus. Oni su ovisni o Isusu. Oni, svaki na svoj način, o Njemu govore i njemu pripravljaju stazu.

A odgovor na pitanje o Isusovu istinskom identitetu daje samo jedan, jedan od mnogih, jedan u masi, Šimun Petar. On može dati ispravan odgovor jer mu to ne objavi tijelo i krv, nego Otac, koji je na nebesima. Stoga, da bi čovjek mogao nešto reći o Bogu ne može poći od samoga sebe ni ostati u sebi, nego biti prožet Bogom. A biti dotaknut i prožet Bogom znači priznati, poput sv. Pavla, da je sve od Njega i po Njemu i za Njega! Dakle, polazište govora o Bogu nisam ja, nije čovjek, nije metoda, nije samodisciplina, nije promatranje svijeta, niti je to Zakon, nego Bog Otac koji nam preko Sina u snazi Duha Svetoga milosno progovara. I zato, tek nakon ovoga početnoga Božjega govora nama, čovjek, metoda, samodisciplina, promatranje svijeta i Zakon dobivaju svoje važno mjesto u našem obrednom, religijskom životu koje je, kako rekosmo, bitno određeno našom vjerom, a ne metodama bez sadržaja.

I zato, dragi prijatelji, ono što nam sveti tekst danas poručuje je da ne ostajemo na pola puta. Jer, pogansko, izvanjsko gledanje na Isusa bez temelja, može nas dovesti i do stvaranja nakaradnih slika o Bogu. Pa će tako nekada Bog biti neka projekcija nas samih. Onda će to biti Isus iz Da Vincijeva koda i svih tome sličnih nesretnih kopija za kojima je, kako znamo, znala i zna hrliti masa. Isto tako, polovično nasljedovanje Isusa može nas dovesti u napast da Ga počnemo, opet poput mase, poistovjećivati s nekim drugim likovima, ma koliko god iznimni bili. Nekada su to Starozavjetni likovi. Danas to mogu biti i neki naši suvremenici, iznimne osobe iz prošlih i današnjih vremena koji su na svoj način oplemenili svijet. Međutim, nitko od njih nije mogao i ne može reći: Ja sam put, istina i život! Nitko od njih ne kaže: Ja sam kruh živi koji je s neba sišao i tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke; ili: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Zato je se lijepo sjetiti i one naše ispovijesti vjere u obliku dijaloga, kada svatko osobno ispovijeda svoju vjeru. I upravo ta osobna ispovijest čini nas živom zajednicom, a ne nekom bezimenom masom bez ikakva temelja koja će mišljenje o Isusu tražiti kod drugih. Ova zajednica je uvjerena i izriče istinu o Bogu jer je utemeljena na njemu. Stoga Isus želi da gradimo svoj duhovni stan na stijeni, na temelju koji je On sam. A isto tako je htio postaviti i Petra, stijenu, kao vidljivi oslonac Crkvi. On i njegovi nasljednici nisu poistovjećeni s Crkvom, nego u njoj svijetle kao svjedoci preko kojih nas Isus veže u jedno. I neka se zato u našim molitvama uvijek nađe prostora i za Svetog Oca, kako osobno, tako i na njegovu nakanu, koja je uvijek za Crkvu, za one ljude razasute po svijetu s kojima smo po Kristu braća i sestre. I zahvalimo danas Gospodinu na daru ovoga blagdana. Zahvalimo Gospodinu na daru Katedre sv. Petra! Ne na tek običnoj stolici nego na onomu što ona označuje, a to je duhovna vlast mjerena mjerama mudrosti, poniznosti, odvažnosti i ljubavi prema istini kako bi i danas svijet mogao čuti i osvjedočiti se da postoji red prirode i milosti, vjere i morala koji su one što će ih prigrliti u stanju dovesti do mjere uzrasta punine Kristove. Amen.

 

Propovijedi