9. travnja 2023.
Ulazna pjesma
Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. (Lk 24,34)
Zborna molitva
Bože, ti si danas po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Primi, Gospodine, dar što ga na dan Vazma radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva nanovo rađa i hrani. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Žrtvovana je Pasha naša, Krist: zato svetkujmo s beskvasnim kruhom čistoće i istine, aleluja. (1Kor 5,7-8)
Popričesna molitva
Bože, obnovio si svoju Crkvu vazmenim otajstvima: štiti je trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća. Po Kristu.
Prvo čitanje Dj 10,34a.37-43
S njime smo zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan:kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro
i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 118,1-2.16-17. 22-23
Pripjev: Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.
Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.
Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Drugo čitanje Kol 3,1-4
Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima
Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja 1Kor 5,7b-8a
Žrtvovan je Krist, Pasha naša! Zato svetkujmo u Gospodinu!
Evanđelje Iv 20,1-9
Trebalo je da Isus ustane od mrtvih
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Papa Franjo
Srijeda, 23 travnja 2014.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovaj tjedan je tjedan radosti: slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u Crkvi i svijetu. Ta sigurnost prebiva u srcu vjernikâ od onog uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob a anđeli im rekoše: "Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). "Što tražite Živoga među mrtvima?" Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i "kamen spoticanja", ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: "Što tražite Živoga među mrtvima?". Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima… "Što tražite Živoga među mrtvima?"
Imamo za tim potrebu kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti i samozadovoljstva; kada se dopustimo zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti, u novac, u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: "Što tražite Živoga među mrtvima?". Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje traje minutu, dan, tjedan, mjesec… a zatim? "Što tražite Živoga među mrtvima?". Ta nam rečenica mora ući u srce i moramo je ponavljati. Hoćemo li je ponoviti tri puta? Hoćemo li učiniti taj napor? Svi: "Što tražite Živoga među mrtvima?" [ponavlja s mnoštvom] Danas, kada se vratimo kući, recimo to od srca, u tišini, i postavimo si ovo pitanje: zašto ja u životu tražim živoga među mrtvima? Bit će to dobro za nas.
Nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima. Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način! Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem.
"Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. "Jučer" je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; "danas" je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.
Danas je i nama upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru?
Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, "Što tražite Živoga među mrtvima?", pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život drugima. Ponovimo tu anđelovu rečenicu kako bi nam se ona urezala u srce i pamet a neka zatim svatko odgovori u tišini: "Što tražite Živoga među mrtvima?". Ponovimo je! [ponavlja s mnoštvom] Pogledajte braćo i sestre, on je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji ti danas nešto obećavaju, ljepotu, a zatim ti ne daju ništa! On je živ! Ne tražimo živoga među mrtvima! Hvala!
…....……………..
Papa Benedikt XVI.
Srijeda, 7. travnja 2010.
Kristovo uskrsnuće je najviši i nenadmašni čin Božje moći
Draga braćo i sestre!
Uobičajena opća audijencija srijedom je danas preplavljena svijetlom uskrsne radosti. Ovih dana, naime, Crkva slavi otajstvu uskrsnuća i kuša veliku radost koju joj daje radosna vijest Kristove pobjede nad zlom i nad smrću. Ta se radost osjeća ne samo u Uskrsnoj osmini, već se proteže na pedeset dana, sve do Pedesetnice. Nakon plača i straha Velikog petka i nakon šutnje pune iščekivanja Velike subote, odjeknuo je divni navještaj: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!" (Lk 24,34). To je, u čitavoj povijesti svijeta, "radosna vijest" u pravom smislu te riječi, to je "evanđelje" koje se naviješta i prenosi stoljećima, iz naraštaja u naraštaj.
Kristovo uskrsnuće je najviši i nenadmašni čin Božje moći. To je apsolutno izvanredan događaj, najljepši i najzreliji plod "Božjeg otajstva". Tako je izvanredan da je neopisiv u onim svojim vidicima koji izmiču našoj ljudskoj sposobnosti spoznaje i istraživanja. A, ipak, to je također "povijesni", stvarni događaj, o kojem postoje svjedoci i pisana svjedočanstva. To je događaj na kojem se temelji čitava naša vjera. To je središnji događaj u kojeg vjerujemo i glavni razlog zbog kojeg vjerujemo.
Novi zavjet ne opisuje kako se zbilo Isusovo uskrsnuće. Prenosi samo svjedočanstva onih s kojima se Isus osobno susreo nakon što je uskrsnuo. Tri sinoptička evanđelja nam pripovijedaju kako su taj navještaj – "Uskrsnuo je!" – najprije proglasili anđeli. To je, stoga, navještaj koji dolazi od Boga; no Bog ga povjerava odmah svojim "glasnicima" da ga ovi prenesu svima. Tako sami anđeli pozivaju žene, koje su se rano ujutro uputile na grob, da žurno pođu reći učenicima "da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti" (Mt 28,7). Na taj način, po ženama iz evanđelja, to Božje poslanje dolazi do svih i svakog čovjeka kako bi i oni sami prenijeli drugima, s vjernošću i hrabrošću, tu istu vijest: lijepu, radosnu vijest koja donosi radost.
Dà, dragi prijatelji, čitava se naša vjera temelji na stalnom i vjernom prenošenju te "radosne vijest". I mi, danas, želimo izreći Bogu svoju duboku zahvalnost za bezbrojne čete onih koji su prije nas kroz mnoga stoljeća vjerovali u Krista, jer nisu nikada propustili izvršiti svoje temeljno poslanje naviještati evanđelje koje su primili. Radosna vijest Uskrsa, dakle, traži oduševljene i hrabre svjedoke. Svaki Kristov učenik, i svaki od nas, je pozvan biti svjedok. To je precizno, zahtjevno i oduševljeno poslanje uskrsloga Gospodina. "Vijest" o novom životu u Kristu mora blistati u vjernikovu životu, ona mora biti živa i djelatna kod onoga koji je donosi, stvarno kadra promijeniti srce, cio život. Ona je živa prije svega zato što je sam Krist njezina živa i životvorna duša. To nas podsjeća sveti Marko na kraju svoga Evanđelja, gdje piše kako apostoli "odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima" (Mk 16,20).
Iskustvo apostola je također naše iskustvo i iskustvo svakog vjernika, svakog učenika koji je "navjestitelj". I mi smo, naime, sigurni da Gospodin, danas kao i jučer, djeluje zajedno sa svojim svjedocima. To možemo prepoznati svaki put kada vidimo da niču klice istinskog i trajnog mira, tamo gdje su zalaganje i primjer kršćana i ljudi dobre volje nadahnuti poštivanjem prema pravednosti, strpljivim dijalogom, uvjerenim poštivanjem drugih, nesebičnošću, osobnom i zajedničkom žrtvom. Vidimo nažalost u svijetu također toliku patnju, toliko nasilje, tolika nerazumijevanja. Proslava uskrsnog otajstva, radosno razmatranje Kristova uskrsnuća, koje pobjeđuje grijeh i smrt snagom Božje ljubavi je prava prigoda za ponovno otkrivanje i ispovijedanje s većim uvjerenjem naše vjere u Gospodina uskrsloga, koji prati svjedoke svoje riječi čineći čuda zajedno s njima. Bit ćemo doista i do kraja svjedoci Isusa uskrsloga kada pustimo da iz nas odsijeva čudo njegove ljubavi; kada se u našim riječima i, još više, u našim djelima, u punoj dosljednosti s njegovim evanđeljem, bude mogao prepoznati glas i ruka samog Isusa.
Posvuda nas, dakle, Gospodin šalje kao svoje svjedoke. Ali možemo to biti samo polazeći od uskrsnog iskustva i stalno se nadahnjujući na njemu, onog iskustva koje Marija Magdalena izražava naviještajući drugim učenicima: "Vidjela sam Gospodina" (Iv 20,18). U tome osobnom susretu s Uskrslim krije se neuništivi temelj i središnji sadržaj naše vjere, svježi i neiscrpni izvor naše nade, gorljivi dinamizam naše ljubavi. Tako će se sam naš vjernički život potpuno podudarati s navještajem: "Krist Gospodin doista uskrsnu". Pustimo, zato, da nas obuzme čar Kristova uskrsnuća. Neka nas Djevica Marija podupire svojom zaštitom i pomogne nam u punini kušati uskrsnu radost, da je znamo nositi svoj našoj braći.
Još jednom, sretan Uskrs svima!
…………………………..
Srijeda, 27. travnja 2011.
Uskrsni prijelaz i preobrazba
Draga braćo i sestre!
U ovim prvim danima vazmenog vremena, koje se proteže sve do Duhova, još uvijek smo puni svježine i nove radosti koju su liturgijska slavlja donijela u naše srce. Zato danas želim iznijeti kratko razmišljanje o Uskrsu, središtu kršćanskog otajstva. Sve naime polazi od ovoga: Krist koji je ustao od mrtvih temelj je naše vjere. Iz Uskrsa kao iz nekog svijetlog i užarenog središta zrači čitava liturgija Crkve, crpeći iz njega sadržaj i značenje. Liturgijska proslava Kristove smrti i uskrsnuća nije puko sjećanje na taj događaj, već je njegova aktualizacija u otajstvu, za život svakog vjernika i svake kršćanske zajednice, za naš život. Naime, vjera u uskrslog Krista preobražava život, izvodeći u nama stalno uskrsnuće, kao što je pisao sveti Pavao prvim vjernicima: "Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite - plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina" (Ef 5, 8-9).
Kako možemo dakle postići da Uskrs postane "život"? Kako cio naš nutarnji i vanjski život može poprimiti uskrsni "oblik"? Da bismo odgovorili na ta pitanja moramo poći od izvornog shvaćanja Isusova uskrsnuća: taj događaj nije jednostavno povratak u prethodni život, kao što je to bio za Lazara, za Jairovu kći i za mladića iz Naina, već je nešto potpuno novo i različito. Krist je svojim uskrsnućem uplovio u novi život koji nije više podložan propadljivosti ovoga svijeta, život uronjen u Božju vječnost. U Isusovu uskrsnuću za ljude započinje nov način postojanja, koji prosvjetljuje i preobražava naš svakodnevni život i koji uvodi u kvalitativno drukčiju i novu budućnost za čitav ljudski rod. Zbog toga kod svetog Pavla uskrsnuće vjernika i Isusovo ne samo da su neraskidivo povezani (usp. 1 Kor 15, 16.20), već se pokazuje također kako se mora živjeti uskrsno otajstvo u svakodnevici našega života.
U Poslanici Kološanima on kaže: "Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (3, 1-2). Kada se čita ovaj tekst moglo bi se, na prvi pogled, činiti kako Apostol kani pojačati prezir prema zemaljskim stvarnostima, da nas naime poziva da zaboravimo ovaj svijet trpljenja, nepravdi, grijeha, da bismo već unaprijed živjeli nebeski raj. Misao na "nebo" bila bi u tom slučaju neka vrsta otuđenja. Ali, da bismo shvatili pravi smisao tih Pavlovih tvrdnji, dovoljno je ne izdvajati ih iz njihova konteksta. Apostol vrlo jasno precizira što razumije pod "onim gore", što vjernik mora tražiti, a što pod "onim zemaljskim", čega se mora čuvati. Evo najprije što je ono "zemaljsko" što treba izbjegavati: "Umrtvite dakle – piše sveti Pavao – udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo!" (3, 5). To znači da moramo umrtviti u sebi nezasitnu želju za materijalnim dobrima, sebičnost, koja je korijen svakoga grijeha. Dakle, kada Apostol poziva kršćane da se odlučno odijele od "zemaljskog" želi jasno dati do znanja da to pripada "starom čovjeku" kojeg kršćanin mora svući da bi se zaodjenuo Kristom.
Kao što je bio jasan dok je govorio o onome uza što ne treba prianjati svojim srcem, istom jasnoćom sveti Pavao pokazuje što je to "ono gore" što kršćanin naprotiv treba tražiti i kušati. To je ono što pripada "novom čovjeku" koji se u krštenju jednom zauvijek zaodjenuo Kristom, ali koji se neprestano treba obnavljati "po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3, 10). Evo kako Apostol narodâ opisuje "ono gore": "Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni - u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! (…) A povrh svega - ljubav! To je sveza savršenstva" (Kol 3, 12-14). Daleko od toga da sveti Pavao poziva vjernike, svakog od nas, da izbjegavamo svijet u koji nas je Bog postavio. Mi smo, istina, građani jednog drugog "grada", gdje se nalazi naša prava domovina, ali prema tome cilju moramo svakodnevno kročiti na ovoj zemlji. Sudjelujući već sada u životu Krista uskrsloga moramo živjeti kao novi ljudi na ovome svijetu, usred ovog zemaljskog grada.
To vodi ne samo preobrazbi nas samih, već preobrazbi svijeta, kojom se zemaljskom gradu daje novo lice koje potpomaže razvoj čovjeka i društva prema logici solidarnosti, dobra, u dubokom poštivanju dostojanstva vlastita svakom čovjeku. Apostol nas podsjeća koje su to kreposti koje moraju pratiti kršćanski život; na vrhuncu je ljubav, uz koju su sve ostale vezane kao uz svoj izvor i ishodište. Ona obuhvaća i sažima sve "ono gore": to je ljubav koja, s vjerom i nadom, predstavlja veliko pravilo kršćanskog života i definira njegovu duboku narav.
Uskrs, zato, donosi novost dubokog i potpunog prijelaza iz jednog života podložnog ropstvu grijeha na novi život u slobodi, nadahnut ljubavlju, tom snagom koja ruši sve prepreke i izgrađuje novi sklad u čovjekovu srcu i u njegovu odnosu s drugima i sa stvarima koje nas okružuju. Svaki vjernik, kao i svaka zajednica, ako živi iskustvo toga prijelaza po uskrsnuću, mora biti novi kvasac u svijetu, dajući se bespridržajno zbog urgentnijih i pravednijih razloga, kao što to pokazuju svjedočanstva svetaca u svim razdobljima i na svim mjestima. Mnoga su očekivanja i našeg današnjeg svijeta u kojem živimo: mi kršćani, čvrsto vjerujući da je Kristovo uskrsnuće obnovilo čovjeka ne istrgnuvši ga pritom iz svijeta u kojem gradi svoju povijest, moramo biti svijetli svjedoci toga novog živoga kojeg je donio Uskrs. Uskrs je dakle dar koji treba sve dublje prihvaćati u vjeri, da bismo u svim situacijama, uz pomoć Kristove milosti, mogli djelovati prema Božjoj logici, logici ljubavi. Svjetlo Kristova uskrsnuća mora prodrijeti u ovaj naš svijet, mora doći kao poruka istine i života do svih ljudi po našem svakodnevnom svjedočenju.
Dragi prijatelji, dà, Krist je doista uskrsnuo! Ne možemo samo za sebe zadržati život i radost koju nam je On dao o svojem uskrsnuću, već je moramo davati svojim bližnjima. Naš je zadatak i naša misija slijedeće: učiniti da se u srcu naših bližnjih iznova javi nada tamo gdje je očaj, nastani radost tamo gdje je žalost, rodi život tamo gdje je smrt. Svjedočiti svakoga dana radost Gospodina uskrsloga znači živjeti uvijek na "uskrsni način" i pomoći da odjekne naviještaj da Krist nije neka ideja ili neko sjećanje na prošlost, već Osoba koja živi s nama, za nas i u nama, te da s njime, za njega i u njemu možemo činiti sve novim (usp. Otk 21, 5).
………………………
Srijeda, 11.travnja 2012.
Uskrsna preobrazba
Draga braćo i sestre, nakon svečanih proslava Uskrsa, naš je današnji susret prožet duhovnom radošću, koja izvire iz sigurnosti da je Krist, svojom smrću i uskrsnućem, jednom zasvagda izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću. Prije svega svakome od vas ponovno upućujem srdačnu uskrsnu čestitku: neka u svim kućama i u svim srcima ponovno odjekne radosni navještaj o Kristovu uskrsnuću, tako da se iznova rodi nada. U ovoj katehezi želim prikazati preobrazbu koju je Isusovo uskrsnuće izazvalo u njegovim učenicima. Krenut ćemo od večeri uskrsnuća. Učenici su zatvoreni u kući u strahu od Židova (usp. Iv 20, 19). Strah se uvukao u njihova srca i priječi ih da idu ususret drugima, ususret životu. Učitelja nema više. Sjećanje na njegovu muku samo pojačava nesigurnost. Ali Isusu je stalo do njegovih i ispunjava obećanje koje je dao na Posljednjoj večeri: "Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama" (Iv 14, 18) i to kaže i nama, također u vremenima tame: "neću vas ostaviti kao siročad". Ta situacija tjeskobe učenika stubokom se mijenja Isusovim dolaskom. On ulazi kroz zatvorena vrata, staje među njih i daje mir koji ulijeva sigurnost: "Mir vama!" (Iv 20, 19b). To je jedan obični pozdrav koji sada zadobiva novo značenje, jer sada izaziva nutarnju promjenu; to je uskrsni pozdrav, koji u učenicima razbija svaki strah. Mir što ga Isus nosi je dar spasenja kojeg je on obećao u svojim oproštajnim govorima: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši" (Iv 14, 27). Na taj dan uskrsnuća, on ga daje u punini i postaje za zajednicu izvor radosti, sigurnost pobjede, sigurnost u oslanjanju na Boga. "Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši" Isus govori i nama.
Nakon tog pozdrava, Isus pokazuje učenicima rane na rukama i boku (usp. Iv 20, 20), znakove onoga što je bilo i što se nikada više neće izbrisati: njegovo uskrslo čovještvo ostaje "ranjeno". Ta gesta ima za cilj potvrditi novu stvarnost uskrsnuća: Krist koji je sada među svojima je stvarna osoba, isti onaj Isus koji je tri dana ranije bio pribijen na križ. Tako, u zasljepljujućem svijetlu Uskrsa, u susretu s Uskrslim, učenici dokučuju spasenjski smisao njegove muke i smrti. Tada su žalost i strah ustupili mjesto punoj radosti. Ta radost u njihovu srcu proizlazi iz činjenice da su "vidjeli Gospodina" (usp. Iv 20, 20). On im ponovno reče: "Mir vama!" (r. 21). Već sada je očito da to nije samo neki pozdrav. To je dar, Dar kojeg Uskrsli želi dati svojim prijateljima, i to je istodobno jedna poslanje koje im daje: taj mir, što ga je Krist stekao svojom krvlju, nije samo za njih već također za sve, i učenici će ga morati pronijeti čitavim svijetom. Naime, on dodaje: "Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas" (isto). Uskrsli se Isus vratio učenicima zato da ih pošalje u svijet. On je dovršio svoje djelo u svijetu, sada je na njima da siju u srca ljudi vjeru da Otac, kojeg će spoznati i uzljubiti, sabere sve svoju raspršenu djecu. Ali Isus zna da u njegovima ima još mnogo straha. Zato dahnu u njih i rađa ih na novi život u svom Duhu (usp. Iv 20, 22); ta je gesta znak novog stvaranja. Darom Duha Svetoga koji dolazi od Krista uskrsloga započinje novi svijet. Slanjem učenika počinje hod naroda novog saveza svijetom, naroda koji vjeruje u njega i u njegovo djelo spasenja, naroda koji svjedoči istinu uskrsnuća. Tu novost života koji ne zna za smrt, što ga donosi Uskrs, treba širiti posvuda, da trnje grijeha koje ranjavaju čovjekovo srce ustukne pred klicama milosti, Božje prisutnosti i njegove ljubavi koji pobjeđuju grijeh i smrt. Dragi prijatelji, i danas Uskrsli ulazi u naše kuće i u naša srca, usprkos tome što su vrata katkad zatvorena. Ulazeći daruje mir i radost, život i nadu, darove koje trebamo za svoje ljudsko i duhovno preporođenje. Jedino on može razvaliti ona grobna vrata koja čovjek često postavlja na vlastite osjećaje, vlastite odnose, vlastita ponašanja; vrata koja nose pečat smrti: podjele, neprijateljstva, mržnje, zavisti, nepovjerenja ravnodušnosti. Jedino on, Živi, može dati smisao životu i ponovno pokrenuti onoga koji je umoran i žalostan, koji je klonuo duhom i lišen nade. To je ono što su iskusila dvojica učenika koji su na dan uskrsnuća putovala iz Jeruzalema za Emaus (usp. Lk 24,13-35). Oni govore o Isusu, no s njihova "snuždenog lica" (usp. r. 17) mogu se iščitati neispunjena nade, nesigurnost i malodušnost. Ostavili su svoj rodni kraj da slijede Isusa sa svojim prijateljima i otkrili novu stvarnost, u kojoj opraštanje i ljubav nisu samo više prazne riječi, već na konkretan način dotiču stvarnost. Isus Nazarećanin je učinio sve novim, promijenio im je život. Ali on je sada mrtav i čini se kako je sve svršeno.
Iznenada, međutim, nisu ih više samo dvojica na putu, već trojica. Isus se pridružuje dvojici učenika i putuje s njima, ali oni ga nisu mogli prepoznati. Čuli su, bez sumnje, glasove o uskrsnuću, jer sami govore: "A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ" (rr. 22-23). Ipak, sve to nije bilo dovoljno da ih uvjeri, jer "njega ne vidješe" (r. 24). Tada Isus, strpljivo, "počevši… od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu". Uskrsli tumači učenicima Sveto pismo, nudeći temeljni ključ za njegovo tumačenje, to jest samoga sebe i svoje uskrsno otajstvo: o njemu svjedoče Pisma (usp. Iv 5,39-47). Smisao svega, Zakona, proroka i psalama, iznenada se otkriva i postaje jasan pred njihovim očima. Isus je otvorio njihov um da mogu razumjeti Pisma (usp. Lk 24, 45).
U međuvremenu su stigli do sela, vjerojatno do kuće jednog od dvojice učenika. Stranac suputnik "kao da htjede dalje" (r. 28), ali zatim ipak ostade s njima jer su ga žarko molili: "Ostani s nama" (r. 29). I mi moramo uvijek iznova žarko moliti Gospodina: "Ostani s nama". "Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše" (r. 30). Podsjećanje na geste koje je Isus učinio na Posljednjoj večeri je očito: "Uto im se otvore oči te ga prepoznaše" (r. 31). Isusova prisutnost, najprije po riječima, a zatim po gesti lomljenja kruha, omogućuje učenicima da ga prepoznaju, i oni mogu na nov način osjetiti ono što su već prije doživjeli s njim: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" (r. 32). Taj nam događaj ukazuje na dva povlaštena "mjesta" gdje možemo susresti Uskrsloga koji preobražava naš život: to su slušanje Riječi i lomljenje Kruha; dva međusobno duboko povezana "mjesta" jer "Riječ i euharistija tako su tijesno povezane da ne mogu biti shvaćene jedna bez druge: Riječ Božja postaje sakramentalno tijelo u euharistijskom činu" (Posin. apost. pob. Verbum Domini, 54-55).
Nakon toga susreta, dvojica učenika "u isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: 'Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!'" (rr. 33-34). U Jeruzalemu čuju vijest o Isusovu uskrsnuću i sami pripovijedaju vlastito iskustvo, zapaljeno ljubavlju prema Uskrslom, koji im je otvorio srce neizmjernoj radosti. Bili su – kako kaže sveti Petar – "uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rođeni za životnu nadu" (usp. 1 Pt 1, 3). U njima se ponovno rađa vjerski zanos, ljubav prema zajednici, potreba da drugima priopće radosnu vijest. Učitelj je uskrsnuo i zajedno s njime je čitav život preporođen; svjedočiti taj događaj postaje za njih nezatomljiva potreba.
Dragi prijatelji, neka uskrsno vrijeme bude za sve povlaštena prigoda da ponovno otkrijemo s radošću i zanosom izvore vjere, prisutnost Uskrsloga među nama. Riječ je o tome da prođemo isti onaj put koji je Isus dao proći dvojici učenika iz Emausa, preko ponovnog otkrivanja Božje riječi i euharistije, to jest da kročimo s Gospodinom i pustimo da on otvori naše oči da spoznamo pravi smisao Pisma i vidimo ga prisutna u lomljenju kruha. Vrhunac toga puta, nekoć kao i danas, je euharistijska pričest: u pričesti Isus nas hrani svojim Tijelom i svojom Krvlju, da bi bio prisutan u našem životu, da nas učini novima, nošenima snagom Duha Svetoga. U zaključku, iskustvo učenika poziva nas razmišljati o smislu Uskrsa za nas. Pustimo da se uskrsli Isus susretne s nama! On, živi i istiniti, je uvijek prisutan među nama; kroči s nama da naš život vodi putem Dobra. Uzdamo se u Uskrsloga koji ima moć dati život, dati da se ponovno rodimo kao djeca Božja, koja su kadra vjerovati i ljubiti. Vjera u njega preobražava naš život: oslobađa od straha, daje mu čvrstu nadu, daje da ga pokreće ono što daje puni smisao životu - Božja ljubav.
....................
URBI ET ORBI MESSAGE OF HIS HOLINESS POPE JOHN PAUL II
Easter Sunday, 27 March 2005
1. Mane nobiscum, Domine!
Stay with us, Lord! (cf. Lk 24:29)
With these words, the disciples on the road to Emmaus invited the mysterious Wayfarer to stay with them, as the sun was setting on that first day of the week when the incredible had occurred.
According to his promise, Christ had risen; but they did not yet know this. Nevertheless, the words spoken by the Wayfarer along the road made their hearts burn within them.
So they said to him: "Stay with us". Seated around the supper table, they recognized him in the "breaking of bread" - and suddenly he vanished.
There remained in front of them the broken bread, There echoed in their hearts the gentle sound of his words.
2. Dear brothers and sisters,
the Word and the Bread of the Eucharist, the mystery and the gift of Easter, remain down the centuries as a constant memorial of the Passion, Death and Resurrection of Christ!
On this Easter Day, together with all Christians throughout the world, we too repeat those words: Jesus, crucified and risen, stay with us!
Stay with us, faithful friend and sure support for humanity on its journey through history! Living Word of the Father, give hope and trust to all who are searching for the true meaning of their lives.
Bread of eternal life, nourish those who hunger for truth, freedom, justice and peace.
3. Stay with us, Living Word of the Father,
and teach us words and deeds of peace: peace for our world consecrated by your blood and drenched in the blood of so many innocent victims:
peace for the countries of the Middle East and Africa, where so much blood continues to be shed; peace for all of humanity, still threatened by fratricidal wars.
Stay with us, Bread of eternal life, broken and distributed to those at table: give also to us the strength to show generous solidarity towards the multitudes who are even today
suffering and dying from poverty and hunger, decimated by fatal epidemics or devastated by immense natural disasters.
By the power of your Resurrection, may they too become sharers in new life.
4. We, the men and women of the third millennium,
we too need you, Risen Lord! Stay with us now, and until the end of time.
Grant that the material progress of peoples may never obscure the spiritual values which are the soul of their civilization.
Sustain us, we pray, on our journey. In you do we believe, in you do we hope, for you alone have the words of eternal life (cf. Jn 6:68).
Mane nobiscum, Domine! Alleluia!