29. studenoga 2020.
Ulazna pjesma
K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće. (Ps 25, 1-3)
Zborna molitva
Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pretvaraš ih u sakramenat svoga Sina: daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj. (Ps 85, 13)
Popričesna molitva
Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra. Po Kristu Gospodinu našemu.
Prvo čitanje Iz 63, 16b-17.19b; 64, 2b-7
O da razdreš nebesa i siđeš!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek. Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 80, 2ac.3b.15-16.18-19
Pripjev: Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!
Pastiru Izraelov, počuj,
ti što sjediš nad kerubima, zablistaj,
probudi silu svoju,
priteci nam u pomoć!
Vrati se, Bože nad vojskama,
pogledaj s neba i vidi,
obiđi ovaj vinograd:
zakrili nasad desnice svoje,
sina kog za se odgoji!
Tvoja ruka nek bude
nad čovjekom desnice tvoje,
nad sinom čovječjim kog za se odgoji!
Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.
Drugo čitanje 1Kor 1, 3-9
Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Ps 85, 8
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.
Evanđelje Mk 13,33-37
Bdijte: ne znate kad će se domaćin vratiti.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!« Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Branko Radoš
Iako nismo pozvani vrednovati Božje postupke prema nama ljudima, mi to ipak činimo. Sve što nam Bog daruje je prava dragocjenost, ali mi to po svojoj logici gradiramo, pa obično kažemo da je sloboda najvrjedniji dar koji je čovječanstvo dobilo od Boga. Uistinu samo smo po slobodi ljudi – tj. sposobni razmišljati, planirati, odlučivati, činiti… A uz to i ono još vrjednije: vjerovati, nadati se, voljeti, poštivati… Da bismo dar slobode mogli iskoristiti Bog nam je podario vrijeme. Bez vremena sloboda bi bila neiskoristiva. A vrijeme je prazna ploča, knjiga bez ijednog slova i ikakva sadržaja. Vrijeme je zapravo samo mogućnost, ali mogućnost koja obvezuje. „Iskupljujte vrijeme, jer dani su zli!“ – poručuje sveti Pavao.
Svagdašnje nam iskustvo kaže da dragocjenost plaćamo samo dragocjenošću. Bilo bi nerazumno zlatom plaćati blato. “Uostalom sve što vrijedi, to i košta!” – kaže ljudska mudrost. U svijetlu ovih riječi i dosadašnjeg ljudskog iskustva valja se pitati kako se odnosimo prema dragocjenosti vremena ili jednostavnije rečeno kako i u što trošimo vrijeme. Svjesni smo da ničije vrijeme nije neograničeno, pa nije ni naše. Nemamo ga na bacanje. Ono prolazi, što više leti kako sami kažemo. Ne bismo smjeli trošiti vrijeme na nepotrebne, suvišne ili štetne stvari, a onda krivnju prebacivati na Boga ili od njega tražiti čudesne zahvate kako bismo zadovoljili svoje neopravdane želje i ambicije. A upravo nam se to nerijetko događa. Zato nas starozavjetni Propovjednik lijepo upozorava: “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme!”
Jedna od najčešće spomenutih rečenica vjerojatno je ona: “Nemam vremena!” Koliko smo je samo puta i sami izgovorili i njome “opravdavali” svoju neangažiranost, mlakost i lijenost. Da, imamo vremena jer nam ga je Bog podario, samo ga treba iskoristiti. Dok god dragocjenošću vremena plaćamo samo svoje osobne sebične želje i prohtjeve obezvrjeđujemo ga i bacamo u vjetar. Zato svaki put kad izgovorimo tu rečenicu zapitajmo se što smo njome htjeli reći, jer Božja poruka nama ljudima je: „Dođite k meni vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!“. Dođite k meni bez obzora u kakvom ste stanju i raspoloženju, ja za vas uvijek imam vremena.
Dok evo s jedne strane često izgovaramo spomenutu rečenicu: „Nemam vremena!“ s druge strane možda i češće izgovaramo njoj suprotnu: „Ima vremena!“. Kontradiktorno, ali mi pod jednom i drugom rečenicom mislimo isto. Odnosno u središte i jedne i druge rečenice stavljamo sebe i svoj sebični interes. Ima vremena, promijenit ću se, popravit ću se, počet ću moliti, obratit ću se… Za važne ili nama drage stvari uvijek nađemo vremena. Za “važne” ljude ćemo uvijek odvojiti vrijeme, jer vrijeme provedeno s njima smatramo dobro iskorištenim.
Danas započinjemo s vremenom kojem su pridržane “velike stvari“. Došašće je vrijeme razlučivanja bitnog od nebitnog, trajnog od prolaznog i svetog od profanog. Došašće je vrijeme propitivanja vlastitih postupaka i iskorištavanje darovanog nam vremena i talenata. Na to nas danas odmah na početku došašća poziva Božja riječ koju nam donose izabrana misna čitanja. Prorok Izaija u prvom čitanju vapi: “Zašto, Gospode, zašto nas puštaš da s tvojih putova lutamo? Zašto dade da nam srce otvrdne pa te se više ne boji“. Čudesima je svojim pratio Jahve svoj izabrani narod. Na čudesan ga način izbavio iz egipatskog, pa sad i babilonskog ropstva o kojem Izaija govori, ali sve su to zaboravili. Prezreli su Božju ljubav i vratili se grijesima. Vrijeme koje im je dano zloupotrijebili su da bi sebi ugađali.
Ovo nam se čini kao put brojnih pojedinaca, kao naš put. Toliko nas je puta Bog čudima nadario, a mi nepovjerenjem odgovorili. Nad otvorenim grobom jednog poginulog hrvatskog generala svećenik reče otprilike ovo: “Kad te tvoj sin ili unuk upita kako je sve ovo nastalo, reci mu: Bog je poslao ljude da vode ovaj narod. Na čudesan način ga je izbavio i dao mu snagu da se odupre zlu”. Uvjereni smo doista da je uz snagu hrvatskih branitelja u minulom ratu naš narod vodila i sila Božja. Da je snaga krunice i onima oko vrata na prvoj liniji bojišnice i onima među prstima u skloništima bila putokaz kojim putem ići. Bijaše to turobno i teško vrijeme, ali očito dobro iskorišteno. A što je s nama?
Danas smo se osilili, ohladili, srce nam je otvrdlo da se više nikoga, pa ni Boga ne boji. Sve smo dalje jedni od drugih, manje solidarni, manje ponizni. Kao da su nam dobro došle ove mjere glede korone da se zatvorimo u svoj svijet. Sve smo više odvojeni fizički, ali nažalost i emocionalno i životno. Nemamo strpljenja jedni za druge, nemamo suosjećanja s onim najpotrebnijima. Za ono bitno sve češće odgovorimo: “Ima vremena, doći će i to na red”. Čekamo neka bolja, druga i drukčija vremena. Da, ona će vjerojatno doći, samo to više neće biti naše vrijeme.
Virus nam se uvukao ne samo u tijelo, nego i u dušu. Valja nam čuvati tijelo jer ono je Božji dar, ali zar dušu ne treba? Postalo je normalno ne ići na misu, ne moliti, ne brinuti se o drugima. Onu krilaticu “budimo odgovorni” tumačimo kao “mislimo samo na sebe”. Ljudska pamet će vjerujemo i nadamo se pronaći cjepivo i lijek za tijelo, ali čime ćemo dušu izliječiti? Zato ne previdimo i ne prečujmo Isusovo upozorenje iz evanđelja: “Pazite! Bdijte, jer ne znate kada je čas”.
Kako i u čemu i što nam je u vremenu došašća činiti ? Isus nastavlja u evanđelju i kaže: “Kao kad čovjek polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije.” Zadaća nam je upravo u tome da svatko radi svoj posao. Da je svatko budan i odgovoran na svom poslu. Tajna uspjeha svetaca je samo u tome što su radili svoj posao. Zato imamo svetaca od vrhunskih znanstvenika do neukih ljudi.
Ne moraš kao vjernik biti vrhunski teolog niti savršeni molitelj, dovoljno je da s ljubavlju brineš o svojoj obitelji i bližnjima, da s ljubavlju radiš one male obiteljske poslove, da pomažeš i doprinosiš. I tvoj posao kojega nitko ne vidi je propovijed kao i svećenikov govor s propovjedaonice, samo ako ga činiš s ljubavlju. Molimo da u svagdašnjici života budemo budne i odgovorne sluge koje ne trate darovano vrijeme. Isusova poruka na početku ovog došašća je: “Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!” Amen.