Ulazna pjesma
Dijete nam se rodilo, sina dobismo, na plećima mu je vlast. Ime mu je: Anđeo velikoga savjeta. (Iz 9, 6)
Zborna molitva
Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.
Darovna molitva
Nek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. ((Ps 98, 3)
Popričesna molitva
Dobri Bože, Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja. Molimo da nas privede i vječnom životu u nebu. Po Kristu.
Prvo čitanje Iz 52, 7-10
Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega
Čitanje Knjige proroka Izaije
Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 98, 1-6
Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,
jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti
prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta
vidješe spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!
Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!
Drugo čitanje Heb 1, 1-6
Početak Poslanice Hebrejima
Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja
Dan nam sveti osvanu: Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu, jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.
Evanđelje Iv 1, 1-5.9-14 (kraća verzija)
Početak svetog Evanđelja po Ivanu
U početku bijaše Riječ,
i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade, u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
bijaše na svijetu i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć
da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju
u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi,
ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se
među nama i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
fra Ivan Dugandžić
BOŽIĆ Polnoćka – Lk 2,1-14
August i(li) Isus
U središtu Lukina teksta kojim Crkva iz godine u godinu u božićnoj noći naviješta događaj Isusova rođenja stoje dva lika: rimski imperator August, neograničeni gospodar tada poznatog svijeta i betlehemsko dijete od anđela predstavljeno kao «Spasitelj – Krist Gospodin» (Lk 2,11). Ta dva lika, osim vremenske podudarnosti, nemaju ništa zajedničko, zapravo se isključuju. Svoju moć August je proširivao uvijek novim ratovima pa je u njegovo vrijeme vladala pogubna krilatica: «rat je otac svih stvari!». Premalo mu je bilo da ga časte kao cara, pa su mu njegovi podanici morali iskazivati i božansku počast. Morali su ga zvati «gospodar i bog naš» («dominus et deus noster»). U jednom trenutku August je htio znati koliko točno ima podanika pa je zapovjedio popis pučanstva u svom carstvu. Kako oporo zvuči riječ evanđelista: «Iziđe naredba cara Augusta da se provede popis pučanstva u čitavom svijetu».
To je za mnoge značilo uzeti na sebe teret duga puta, jer svatko se morao upisati u mjestu svoga rođenja. U toj dugoj povorci nađoše se i Marija i Josip na putu iz Nazareta u Betlehem. Tako volja zemaljskog silnika bijaše povodom da se ostvari Božji plan davno najavljen po proroku, da će se njegov Pomazanik roditi u Davidovu gradu Betlehemu. Lukin prikaz nije dakle šturi opis prošlih događaja, već ponajprije navještaj spasenja. Osamdesetih godina, kad on piše svoje evanđelje, August je već davno nestao s pozornice svijeta, a Isus, rođen u sjeni njegova popisa pučanstva kao nemoćno dijete, u međuvremenu mu je skinuo lažnu aureolu božanstva. Opovrgnuo je i njegovu krilaticu o «ratu kao ocu svih stvari» navijestivši u Božje ime mir svim ljudima. Luka je to divno sažeo u hvalospjevu anđela: «Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!» (2,14).
Božja i ljudska veličina
Ako treba govoriti o veličini Isusova rođenja, onda je to božanska veličina njegove jednostavnosti i ljubavi. Ako je već zdravu ljudskom osjećaju uvijek simpatičnije nemoćno dijete od silnika i siromah od bogataša, Bog je Isusovim rođenjem i njegovim kasnijim životom samo potvrdio da je taj osjećaj božanski plamen u čovjeku. On je od prvog časa svog zemaljskog života stao na stranu slabijih – jer nije htio nikoga poniziti ni osiromašiti. Zato on u ovaj svijet ne ulazi silom, već takoreći na mala vrata, nudeći tako ljudima dokaz da ih Bog ljubi.
Njemački pisac Kurt Marti tu je nemoć Božje ljubavi zaodjenuo u ruho jedne lijepe legende. «Kad su prvi ljudi sagriješili – kaže legenda – Bog je naredio anđelu da ih plamenim mačem protjera iz raja. Anđeo pronađe Adama i Evu i potjera ih prema izlazu iz raja. Kad su bili na vratima, Adam pogleda anđela i veli: 'Lijepo, ti imaš mač, a mi smo goloruki i zato moramo bježati pred tobom.' Kad Bog ču tu riječ, lecne se i istog časa odluči razoružati anđela. Ali to mu ne bi dovoljno. Kad je odlučio u svom Sinu pohoditi zemlju, razoruža i sama sebe, liši se svake sile i opredijeli se za nemoć ljubavi.»
Ako je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,16), onda on svoju svemoć nije mogao drukčije ni očitovati nego preko nemoći ljubavi. Jer, «ljubav se ne boji svoje vlastite nemoći. Baš u tome je ona svemoćna…Jedino Bog koji ne poznaje drugu svemoć nego svemoć ljubavi može mi biti blizak» (E. Jüngel). A Bog je htio biti blizak ljudima, htio je biti jedan od njih i zato je došao kao Dijete. Zato je Božić blizak i drag blagdan svakom ljudskom srcu, ali je posebice blagdan djece, jer oni imaju najviše srca.
Božić – uvijek prisutni izazov
Blagdan Isusova rođenja nije samo lijepi blagdan kršćanske radosti i obiteljske idile uz jaslice. On je događaj susreta Boga i čovjeka i kao takav vječni izazov svakom čovjeku. Jer, Isus nije ostao dijete, već je odrastao i u svom učenju ljude suočio s novom, do tada nečuvenom porukom o Bogu i čovjeku. Srž te poruke on je opet zaogrnuo u sliku djeteta: «Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko» (Mt 18,3). Drugim riječima: Ako se ne odreknete vaše dvoličnosti i prijetvornosti i ne prihvatite kao pravilo ponašanja djetinju iskrenu jednostavnost, ne možete biti moji učenici.
Božić u sebi nosi poruku koja čovjeka ponajprije suočava sa samim sobom, koja od njega traži da u svom životu ostvari nešto od one nevinosti i dobrote što je Stvoritelj stavio u svako dijete. Riječima Svetog pisma, to je poziv da u sebi ostvari sliku Božju (usp. Post 1,27). Da čovjek postane pravi čovjek, a ne bog. To je napast koja na čovjeka vreba od samog početka i koja zato predstavlja izvor sve njegove nesreće. Nastojeći u svojoj oholosti biti kao Bog, čovjek nužno dolazi u sukob sa svojim Stvoriteljem, ali i s drugim čovjekom nad kojim želi vladati. Propovjednici nasilnog mijenjanja svijeta i tvorci totalitarnih sistema iza sebe su ostavljali milijune ljudskih žrtava i opustošenu zemlju, a čovječanstvo su najviše obogatili oni koji su prihvatili program Božjeg utjelovljenja, koji su s Isusom znali biti maleni i ponizni, služeći nesebično Bogu i drugom čovjeku.
Božić danja misa (Iv 1,1-18): BOG U LIKU ČOVJEKA
Tajna Božjeg dolaska
Svatko ima svoje osobne i intimne uspomene vezane uz slavljenje Božića. Svatko ima svoje osobno mišljenje i svoj sud o tome kako se Božić slavio nekad, kako se slavi danas i kako bismo ga možda rado željeli uvijek slaviti. Nerijetko osjećamo raskorak između ideala i stvarnosti i u nama se sukobljavaju dvije vrste osjećaja. S jedne strane svake se godine iznova na djetinji način radujemo Božiću, a s druge strane, pritisnuti svim onim što za ovu svetkovinu moramo sve napraviti i nabaviti, katkad jedva čekamo da ti dani prođu i da se vrati mirna svakodnevica. Zašto je to tako? Netko je zgodno rekao: «Zato što nas ta svetkovina jednostavno ne ostavlja ravnodušnima, iako sve više prijeti da nam izmakne kontroli.»
Doista kad pogledamo kako već s početkom Došašća, vremena kada se kršćani počinju duhovno pripremati za Božić, počinje cvjetati sva moguća trgovina koja nema ništa zajedničko s božićnim otajstvom, pitamo se, vide li mnogi ljudi od svega toga ono što Božić izvorno znači: dolazak Boga u Isusu Kristu na zemlju i njegov ulazak u ljudsku povijest. Ta stvarnost sve više se pretvara u sladunjavu bajku i bezvremenski mit. Djeci se sve manje govori o malom Isusu u kojem je Otac svijetu darovao mir i taj mir učinio zadatkom svakom čovjeku dobre volje, a sve više o djedu Božićnjaku koji ispunja sve želje i od kojeg razmažena djeca očekuju ništa manje nego kompjutor i Internet. Je li onda čudo da primjerice u Njemačkoj na jednostavno pitanje, što se slavi na Božić, čak 39 posto djece u osnovnoj školi nije znalo odgovoriti. Jedan naš televizijski komentator s pravom se ovih dana zapitao u razgovoru s jednim svećenikom, ne idemo li tako pomalo u susret bezbožnom Božiću, Božiću bez Boga.
Kako, nasuprot svemu tome, evanđelist trijezno i ozbiljno govori o događaju Isusova rođenja koji je kao ni jedan drugi obilježio ljudsku povijest. Ovaj Ivanov tekst drukčiji je od Lukina evanđelja koje nam Crkva naviješta na polnoćki. Tamo su u središtu Marija i Josip na svom mukotrpnom putu iz Nazareta u Betlehem. Na kraju toga putu Mariji dolazi čas da rodi svoje dijete. Suočeni s činjenicom da za njih nema mjesta u svratištu, potražili su sklonište u štali gdje im društvo čine samo dobroćudne životinje. Sve nas to nekako dirne i pokrene naše najfinije osjećaje, dok nas Ivanovo evanđelje izravno suočava sa značenjem Isusova dolaska i njegovim posljedicama za čovjeka.
Tu je govor o Riječi koja je od vječnosti bila kod Boga, po kojoj je sve postalo, a koja je onda uzela ljudsko tijelo i nastanila se među ljudima. Došla je kao Svjetlo da prosvijetli svakog čovjeka i da svima koji prime to Svjetlo dade vlast da postanu djeca Božja. Tu je jednostavnim, a opet tako snažnim riječima protumačena Isusova pretpovijest i izrečeno značenje njegova rođenja za čovjeka. Premošćeni su vječnost i vrijeme, povezana je jednostavnost njegova rođenja i uzvišenost podrijetla, nemoć ljudske naravi i veličina božanskog poslanja.
Stvarnost, a ne bajka
Nijedan mit, nijedna bajka ne govore o siromašnim okolnostima Božjeg dolaska kao što nam govori evanđelje. Služiti se malenim, slabim i neznatnim jedno je od glavnih obilježja Božje povijesti s ljudima. Možemo poći već od zemlje kao pozornice Božjeg djelovanja, kako se čini jedine pozornice u ovom svemiru. U ogromnim prostranstvima tog svemira koja se mjere milijardama godina svjetlosti naša zemlja ne predstavlja više od malog zrnca prašine, a Stvoritelj je baš nju izabrao za mjesto svog djelovanja. Na toj sićušnoj zemlji on izabire jedan od najmanjih i najnemoćnijih naroda koji će postati subjekt i nositelj njegove povijesti s čovječanstvom. U tom narodu izabire malo i beznačajno mjesto Nazaret za koje će Isusovi suvremenici, kad se počelo govorkati da bi on mogao biti očekivani Mesija, reći: «zar iz Nazareta može nešto dobro doći?» Napokon, da se Sin Božji rađa u prljavoj betlehemskoj štali, to već nadilazi granice se samo ljudskog shvaćanja nego i najbujnije pjesničke mašte.
Takav način Božjeg dolaska stavlja nas pred nezaobilazno pitanje: zašto Bog nije došao u sili i sjaju? Birajući maleno i neznatno, Bog ljudskoj oholosti suprotstavlja jedinu pravu silu koja nema rušilačku snagu, a to je moć ljubavi. Biblija nam jasno kaže da je upravo oholost prvih ljudi bila jezgra prvog grijeha: biti kao Bog, bila je zlokobna napast kojoj nisu odoljeli. Ljubav, udružena s jednostavnošću i poniznošću, ne izdiže se iznad drugih niti ih želi sebi podčiniti, ona je spremna na služenje. Ljubav pokazuje kako je upravo slobodno izabrano poniženje najbolji oblik čovjekova uspona. Cijeli kasniji Isusov život protekao je u tom stilu. Netko je zgodno rekao da je on svojim ponašanjem ljude učio kako se pravi karijera prema dolje, koja nažalost za većinu ljudi nije zanimljiva i privlačna. Oni teže za karijerom prema gore koja često ne preže ni pred kakvim sredstvima.
Biti malen i biti slab spada na samu bit Božjeg ophođenja s čovjekom, što onda nedvosmisleno pokazuje gdje je i čovjekova bit koju je grijeh oholosti zamaglio. Ako pogledamo i prve posljedice Isusova rođenja ili bolje rečeno, kod koga je ono našlo odjeka, opet ćemo se susresti s tim pravilom. Nisu mu pošli u susret ni kralj Herod ni veliki svećenici, ni židovski mudraci, već najjednostavniji i najsiromašniji od svih, betlehemski pastiri. I oni postadoše prvim glasnicima njegova rođenja. To su oni kojima on, prema evanđelju, dade vlast da postanu djeca Božja. I tako je to do danas. Isusa i danas traže i prepoznaju ne oni dubokoumni i moćni, već maleni i jednostavni koji čistim srcem traže Boga i koji su mu spremni služiti.
Program za čovjeka
Ako shvatimo taj Božji dolazak u malenosti i nemoći i otkrijemo u sebi praiskonsku čežnju za Bogom, onda je Božić ne samo blagdan Isusova rođenja, nego trajni program očovječenja. U njemu čovjek može učiti što može ljubav koja se nesebično daruje i koja je spremna na služenje. Jedan duhovni pisac naših dana sažeo je poruku Božića u samo jednu kratku rečenicu: «Ljubav nadvladava razdaljine, a prije svega blizinu čini podnošljivom». Nama nije problem Bog koji je dalek, ali nam postaje problem Bog koji je svladao neizmjernu razdaljinu između neba i zemlje koji nam je postao opasno blizak i koji nas neodoljivo potiče da ga nasljedujemo. On nas jednostavno sili da i mi nadvladavamo razdaljine između nas ljudi, ali isto tako da nam blizina onih s kojima trajno dijelimo život bude podnošljiva. To je program Božića koji neumoljivo traži da bude ostvaren u svakom ljudskom životu. Mir koji su anđeli navijestili kod Isusova rođenja jest dar svim ljudima, ali još više zadatak svakom čovjeku koji nije lak. Jer pravi mir u srcu dalek je cilj na putu do kojeg treba svladati mnoge zapreke.
Vratimo se još jednom k onim ključnim rečenicama: «Za njih ne bijaše mjesta u svratištu»; K svojima dođe i njegovi ga ne primiše». Nemojmo prebrzo ocijeniti da to ne pogađa nas, jer u našem bi domu Isus uvijek našao mjesta. Pitanje je mnogo osobnije, je li ga već našao u mom i tvom životu, u našim životnim planovima i željama. Jesam li spreman te planove i želje trajno provjeravati u svjetlu njegova evanđelja ili mi on možda služi samo kao pobožna naljepnica na ono što ja znadem i bez njega?
Ne zaboravimo da nije samo početak Isusova života bio mukotrpan, već još više njegov završetak. Drvo križa tvrđe je i okrutnije od tvrdih jasala i slame. Život koji svojim počecima nije bio po volji većini ljudi morao je onako završiti jer Isus je bio dosljedan i tu dosljednost je tražio i od čovjeka. To je, brate i sestro, jedino važno pitanje s kojim nas suočava i ovaj Božić: jesam li spreman dosljedno živjeti svoju vjeru ne tražeći prednosti za sebe nego u ljubavi služeći drugima? Na to pitanje nije moguće odgovoriti jednom zauvijek, ono nas mora pratiti svaki dan, sve do narednog Božić. U tom smislu neka vam je svima sretan i radostan Božić.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, Bog je po Kristovu utjelovljenju sišao u ljudsku narav da bi čovjeka obdario božanskim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvoreno, iskrenom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu:
Neka te slavi, Gospodine, život naš.
- Gospodine, svjetlom božanske Riječi rasvijetli put svojoj Crkvi da po vjerodostojnosti života bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.
- Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji Radosti spasenja, molimo te.
- Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.
- Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za svakoga čovjeka, molimo te.
- Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.
Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina obnovio si u nama sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da navijek budemo dostojan stan tvomu Sinu. Koji živi.