SVETI FRANJO

Neka nam je blagoslovljena svetkovina

Mjesec listopad osobito je značajan za čitavu franjevačku obitelj jer slavimo svetkovinu sv. oca Franje, našeg utemeljitelja, nadahnitelja i, jednostavno, oblika života. Zato, svaka naša čestitka upućena jedni drugima prigodom našeg velikog slavlja ujedno i neodoljivi poziv za življenjem onoga što nam je Asiški svetac ostavio u zalog. A što nam je ostavio?

Sveti Franjo bio je, poput svakoga sveca, prorok svoga vremena. Prorok nije onaj koji živi u jednom vremenu pričajući ljudima isključivo o nekim drugim vremenima, bilo prošlim, a pogotovo budućim. Naprotiv, svaki prorok je konkretna osoba, koja konkretnom čovjeku ili narodu, u konkretnom trenutku povijesti, upućuje još konkretniju poruku Božjim Duhom nadahnutu. K tome, ta se poruka ne mora nužno izreći verbalno. Jer, dobro znamo da je naš svetac cijelim svojim bićem, i duhom i dušom i tijelom bio poziv i poruka, izazov i primjer kako ga prevladati, pitanje i odgovor ujedno. Smisao razmatranja o sv. Franji kao proroku sastoji se u našem nasljedovanju, u našem vremenu i (ne)prilikama života. Zato valja ukratko upoznati vrijeme njegova života, kako bismo i sami lakše na ovo naše vrijeme gledali njegovim očima, djelovali njegovim stavom.

To vrijeme bilo je turbulentno, puno podjela i mnogih otvorenih pitanja. Vatra crkvenoga raskola dodatno se rasplamsavala, ne-evangeliziranog svijeta bilo je puno, u Isusovoj domovini ništa novoga. Ljudi su bili strogo podijeljeni na staleže. Znalo se tko smije Boga moliti (u prvim klupama), tko mora raditi, a tko robovati. Razvojem gradova počela se događati promjena i kod redovnika. Sada se javilo pitanje trebaju li i dalje obrađivati zemlju ili sjesti u školske klupe. Postojali su bogati i siromašni. A kler je bio među onim bogatijim svijetom, osobito viši. Počeli su se razvijati gradovi i samim tim bijeda je dodatno rasla, pa time i socijalno isključeni, poput gubavaca. Svi ovi čimbenici, a osobito ogromni jaz među staležima doveo je u religioznom svijetu i do pojave velikog broja pokreta koji se zovu heretični. Udarali su oni po svemu, osobito po bogatim svećenicima. A narod ih je slijedio u ne malom broju jer su, očito, privlačili svojim gorljivim propovijedima o stvarnom siromaštvu i potpunoj čistoći, i uvijek protiv onih drugih koji to ne žive (za bolje upoznavanje Franjinog životnog konteksta pročitaj: Raoul Manselli, Sveti Franjo Asiški).

U ovakvim prilikama javlja se sv. Franjo. Svaka životna prilika, bila ona Franjina ili naša uvijek dovodi do nekih izbora između onoga „ili-ili“. Naš svetac, Bogu hvala, na lažne izbore nije nasjedao. Dok su neki njegovi suvremenici odlučili suzbijati silom neželjene društvene pojave zbog kojih se i danas sramimo, Franjo je gradio na miru, ne na maču, na strpljivosti a ne silom, te je preko svojih sinova i danas opstao na onim područjima gdje drugi nisu. Dok su se neki pitali treba li raditi oko zemlje ili se ugodno smjestiti u školske klupe, Franjo je i jednima i drugima širom otvorio vrata, pod uvjetom djelovanja u Božjem Duhu. Dok su se ljudi strogo držali ustaljenih ljudskih staleških podjela, Franjo je, iako nije bio svećenik, počeo raskidati ove granice moleći javno Boga i čineći pokoru, pa je njegov Red bitno označen kategorijom bratstva koje čine i svećenici i laici. Dok su ljudi birali između bogatih svećenika i siromašnih heretika, Franjo je u poslušnosti izabrao Krista i njegovo evanđelje mijenjajući tako iznutra svoju Majku Crkvu, i bogate i siromašne, jer je istina evanđelja korektiv i jednima i drugima, bez obzira što je nekima više a nekima manje, gledajući ljudskim očima. Ali, Franjo nije gledao ljudskim, nego Isusovim očima, pa se nije bavio kalkulacijama i proračunima količine ljudskih kvaliteta. Jednostavno, bio je ludo, pozitivno sebično, zaljubljen u Krista birajući samo njega. A izbor Krista uvijek je za čovjeka i njegovo istinsko ostvarenje. Nadalje, izborom Krista nije upao u napast naviještanja sebe i svojih snaga i dostignuća, nego je sav njegov život bio poput prometnoga znaka koji je usmjeravao samo jednom cilju, samo jednoj osobi – Isusu Kristu, u njegovoj Crkvi. Zato je jedna od prvih stvari koje je učinio odlazak „gospodinu papi“. Od njega nije odustajao sve dok nije dobio ono što je želio, Pravilo za svoju zajednicu. Očito naš svetac nije bio baš „sladunjav“, nego izrazito uporan čovjek. Konačno, dok su ljudi njegova vremena fizički isključivali druge, Franjo je ljubio – gubavca.

Ljubav prema Kristu i susret s njime doveo ga je, očito, do jedne važne spoznaje. Dok je tražio svoje mjesto pod suncem, u svim ovim susretima s ljudima i njihovim stanjima otkrio je nešto što se može sažeti u jednoj rečenici: „Deus semper minor“ – „Bog je uvijek manji“. Zato je i svoju braću nazvao „Fratres Minores“ – „Manja Braća“. Otkrio je da mu je poslanje biti na rubu, uvijek unutra, ali uvijek na granicama jer, s vrha piramide gleda se panoramski, s rubova se gleda izbliza i konkretno donosi Krista u konkretne životne prilike. Zato su i njegovi sinovi do danas uvijek na rubnim područjima, od Sirije pa na dalje.

Stoga, slaveći našega sveca, želim nam svima

povratak na izvore, jer tamo voda nije mutna;

uključivost, a ne isključivost;

strpljivost, jer se korijen ne pušta na brzinu;

mir, ondje gdje je mač;

izbor Boga, ondje gdje se bira između ljudi;

čisto i blago srce, jer se sužava kada je hladno;

poslušnost, i onda kada mislim da je najbolje na sebe se osloniti;

duha molitve, da sve ove kreposti ne budu izvještačene nego Bogom oblikovane;

duha istine, da svakoga dana uzmognemo ispitivati savjest u želji za obraćenjem;

duha praštanja, znajući da je Božja zadnja a ne naša;

duha ljubavi, jer ona nikad ne prestaje!

Neka nam je svima sretna i blagoslovljena svetkovina svetoga Franje!