Papa Franjo
Ponedjeljak, 29. lipanj 2020.
Poput Petra gradimo na stijeni koja je Krist
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas slavimo svete zaštitnike Rima, apostole Petra i Pavla. Ponovno se nalaziti ovdje, blizu mjesta na kojem je Petar kao mučenik umro i pokopan, te moliti, to je dar. No, današnja nas liturgija podsjeća na sasvim drukčiji događaj te kaže da je nekoliko godina prije toga Petar bio spašen od smrti. Uhitili su ga, bio je u zatvoru, i Crkva, strahujući za njegov život, neprestano je molila za njega. Tada je anđeo sišao da ga oslobodi iz zatvora (Dj 12, 1-11). Ali i godinama kasnije, kad je Petar bio zatvorenik u Rimu, Crkva je sigurno molila. No tom prilikom život mu nije pošteđen. Kako to da je prije bio oslobođen od kušnje, a kasnije ne?
Zato što u Petrovu životu postoji put koji može baciti svjetlo na naš životni put. Gospodin mu je udijelio mnoge milosti i oslobodio ga od zla: čini tako i s nama. Štoviše, često idemo njemu samo kad smo u nekoj potrebi. No, Bog vidi dalje i poziva nas da idemo dalje od toga, da ne tražimo samo njegove darove, nego da tražimo njega, koji je Gospodin svih darova; da mu povjerimo ne samo svoje probleme, nego i svoj život. Tako nam napokon može dati veću milost, da darujemo svoj život. Dà, darovati život. Najvažnije od svega u životu je učiniti život darom. To vrijedi za sve: za roditelje u odnosu na djecu i za djecu u odnosu na roditelje. Odmah se sjetim tolikih starijih osoba koje su obitelji napustile kao – dopustite mi da upotrijebim taj izraz – kao da su otpadni materijal. To je drama našeg doba: samoća starijih osoba. Život djece i unuka ne postaje darom za starije. Postati darom za one koji su oženjeni i za Bogu posvećene osobe; to vrijedi posvuda, kod kuće i na poslu, kao i u odnosu na sve koji su nam blizu. Bog želi da rastemo kao dar; samo tako ćemo postati veliki. Mi rastemo ako se darujemo drugima. Pogledajmo svetoga Petra; nije postao junak jer je bio oslobođen iz tamnice, nego zato što je ovdje dao svoj život. Njegovo je darivanje pretvorilo stratište u prekrasno mjesto nade na kojem se nalazimo.
Eto što treba tražiti od Boga: ne samo milost za određeni trenutak, nego milost za život. Evanđelje nam danas pokazuje upravo dijalog koji je promijenio Petrov život. Čuje Isusa gdje ga pita: „Tko sam ja za tebe?“ I odgovara: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“. A Isus će mu: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin“ (Mt 16, 16-17). Isus Petru kaže da je blažen, to jest doslovno sretan. Sretna li tebe što si to rekao! Valja nam primijetiti da Isus kaže: „Blago tebi!“ Petru koji mu je bio rekao: „Ti si Bog živi“. Koja je dakle tajna blaženoga života, koja je tajna sretnoga života? Priznati Isusa, ali Isusa kao Boga živoga, a ne kao neki kip. Nije važno znati da je Isus bio velik u povijesti, nije važno cijeniti ono što je rekao ili učinio: važno je koje mu mjesto dajem u svojem život, koje mjesto dajem Isusu u svome srcu. Upravo u tome trenutku Petar čuje Isusa gdje mu govori: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (r. 18). Nije ga nazvao „stijenom“ jer je bio postojan i pouzdan čovjek. Ne, kasnije će učiniti mnogo pogrešaka, čak će zanijekati Učitelja. No izabrao je graditi život na Isusu, stijeni; ne – kaže se u tekstu – na „tijelu i krvi“, to jest na sebi samom, na svojim sposobnostima, nego na Isusu (usp. r. 17), koji je stijena. Isus je;stijena na kojoj je Šimun postao kamen. Isto možemo reći za apostola Pavla koji je svega sebe dao evanđelju, smatrajući sve drugo otpadom kako bi stekao Krista.
Danas, stojeći pred apostolima, možemo se pitati: „A na čemu počiva moj život? Mislim li samo na trenutačne potrebe ili vjerujem da je moja istinska potreba Isus koji od nas čini dar? Kako gradim svoj život, na vlastitim sposobnostima ili na živomu Bogu?“ Neka nam Majka Božja, koja se potpuno povjerila Bogu, pomogne postaviti ga kao temelj svakoga svojega dana. I neka nas ona prati svojim zagovorom da uzmognemo, Božjom milošću, učiniti dar od svojega života.
………………………….
Nedjelja, 29. lipnja 2014.
Primjer svetih Petra i Pavla
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Od davnina, Crkva u Rimu slavi svetkovinu apostola Petra i Pavla na isti dan, 29. lipnja. Vjera u Isusa Krista učinila ih je braćom a mučeništvom su postali jedno. Sveti Petar i Pavao, toliko različiti jedan od drugog na ljudskom planu, osobno su bili izabrani od Gospodina Isusa i odgovorili su na poziv prinijevši čitav svoj život. Kod obojice Kristova milost je učinila velike stvari, preobrazila ih je. A kako ih je samo preobrazila! Šimun je zanijekao Isusa u dramatičnom trenutku muke; Savao je teško progonio kršćane. No, obojica su prihvatili Božju ljubav i pustili da ih preobrazi njegova milost; tako su postali prijatelji i apostoli Kristovi. Zato oni i dalje govore Crkvi i dan-danas nam pokazuju put spasenja. I nas, ako slučajno upadnemo u najteže grijehe i u najveću tamu, Bog je uvijek kadar preobraziti, kao što je preobrazio Petra i Pavla; može nam preobraziti srce i oprosti nam sve, preobražavajući tako našu tamu grijeha u zoru svjetla. Bog je takav: preobražava nas, uvijek nam oprašta, kao što je učinio s Petrom i kao što je učinio s Pavlom.
Djela apostolska pokazuju brojne crte njihova svjedočenja. Petar, primjerice, uči nas da gledamo siromašne očima vjere i dajemo im ono što nam je najdragocjenije: moć Isusova imena. To je činio s uzetim: dao mu sve što je imao, to jest Isusa (Dj 3, 4-6).
Kod Pavla, kao što se govori tri puta u epizodi poziva na putu za Damask, koja označava prekretnicu u njegovom životu, jasno se razgraničuje ono što je bilo prije i ono što je bilo poslije. Prije, Pavao je bio najljući neprijatelj Crkve. Poslije, stavio je cijeli svoj život u službu Evanđelja. I u našem slučaju susret s Kristovom riječi može u potpunosti promijeniti naše živote. Nije moguće čuti tu riječ i dalje ostati na svojem mjestu, ostati ukorijenjenima u svoje navike. Ona nas potiče prevladati sebičnost u našim srcima i slijediti odlučno Gospodina koji je dao svoj život za svoje prijatelje. No, on je onaj koji nas svojom riječju mijenja; on je onaj koji nas preobražava; on je taj koji nam sve oprašta, ako otvorimo svoja srca i tražimo oprost.
Draga braćo i sestre, ova svetkovina pobuđuje u nama veliku radost, jer nam stavlja pred oči djelovanje Božjeg milosrđa u srcima dvojice muškaraca. To je djelovanje Božjeg milosrđa u ta dva muškarca, koji su bili veliki grešnici. Bog i nas želi ispuniti svojom milošću, kao što je učinio s Petrom i Pavlom. Neka nam Djevica Marija pomogne prihvatiti je poput njih otvorena srca, ne primiti je uzalud! I neka nas podrži u času kušnju, da bismo svjedočili Isusa Krista i njegovo evanđelje. Molimo to danas posebno za nadbiskupe metropolite imenovane tijekom protekle godine, koji su jutros slavili euharistiju sa mnom u Svetom Petru. Sve ih pozdravimo s ljubavlju zajedno s njihovim vjernicima i članovima obitelji, i molimo za njih!
………………………
KATEHEZA PAPE IVANA PAVLA II.
Srijeda, 30. lipnja 2004.
Značenje drevnog običaja dodjeljivanja palija
1. Jučer smo proslavili svetkovinu apostola Petra i Pavla, na osobiti način čašćenih ovdje u Rimu, gdje su obojica krvlju zapečatili svoje čudesno svjedočanstvo ljubavi prema Gospodinu. Svečana liturgija ove je godine bila obogaćena bratskim sudjelovanjem Njegove Svetosti ekumenskoga patrijarha Bartolomeja I., te smo se time podsjetili na četrdesetu obljetnicu povijesnoga susreta i zagrljaja u Jeruzalemu između moga časnoga prethodnika, sluge Božjega Pavla VI. i ekumenskoga patrijarha Atenagore. Znakovita je, osim toga, bila i prisutnost nadbiskupa metropolita, izabranih tijekom zadnjih godinu dana. Vama sam imao zadovoljstvo dodijeliti sveti palij, a danas vas ponovno susrećem. S velikom vas ljubavlju pozdravljam, skupa s vašim rođacima i prijateljima, a svoje misli upravljam i na zajednice povjerene vašoj pastoralnoj brizi.
2. Vaša dragocjena prisutnost pruža mi priliku da razmišljam o značenju drevnoga običaja dodjeljivanja palija. Od devetoga stoljeća, nadbiskupi imenovani u metropolitanskim sjedištima primaju od pape osobiti liturgijski znak, to jest "palij", kao potvrdu zajedništva s rimskim biskupom. Taj znak, što ga vrhovni svećenik nosi na svim svečanim slavljima, a metropoliti u osobitim prigodama, sastoji se od uske bijele vunene štole koja se nosi oko vrata. Svake se godine proizvede onoliko palija koliko je novih metropolita. Blagoslovljeni od pape na prvoj večernjoj svetkovine sv. Petra i Pavla, položeni su u poseban kovčeg smješten u "Confessio" vatikanske bazilike, uz Apostolov grob, kako bi dan kasnije bili dodijeljeni nadbiskupima.
3. Znak palija i danas ostaje osobito rječit. On izriče temeljno načelo zajedništva, koje oblikuje crkveni život u svim njegovim vidovima; podsjeća da je to zajedništvo organsko i hijerarhijsko; očituje da je Crkva, kako bi bila jedinstvena, potrebna osobitog služenja rimske Crkve i njezina biskupa, glave biskupskoga zbora (usp. posinodalna apostolska pobudnica Pastores gregis, 56). Drugi komplementarni vid, što ga obred palija dobro osvjetljava, jest onaj sveopćosti Crkve. Ona je, doista, od Krista poslana da naviješta Evanđelje svim narodima i da služi čitavome čovječanstvu.
4. Draga braćo i sestre! Mnogi od vas željeli su ovom prigodom biti uz ove nadbiskupe. Oni su vaši pastiri! Pozivam vas da ostanete sjedinjeni s njima te da molite za pastoralno poslanje koje su pozvani izvršiti. Moje misli upravljaju se i prema osmorici metropolita koji nisu ovdje prisutni, a primit će palije u svojim nadbiskupijama. Krist svima, kao nekada Petru, ponavlja: Duc in altum! Poziva nas da isplovimo na otvoreno i da se s pouzdanjem zaputimo morem života, povjeravajući se stalnoj podršci Marije, Majke Božje, i zagovoru apostola Petra i Pavla, koji su svojom krvlju oplodili početke Crkve.
----------------
CELEBRATION OF FIRST VESPERS OF THE SOLEMNITY OF THE HOLY APOSTLES PETER AND PAUL
HOMILY OF HIS HOLINESS BENEDICT XVI
Basilica of St Paul Outside-the-Walls, Thursday, 28 June 2007
Your Eminences,
Venerable Brothers in the Episcopate and in the Priesthood,
Dear Brothers and Sisters,
At this First Vespers of the Solemnity of Sts Peter and Paul, let us commemorate with gratitude these two Apostles whose blood with that of so many other Gospel witnesses made the Church of Rome fruitful.
On their memorial, I am glad to greet you all, dear brothers and sisters, starting with the Cardinal Archpriest and the other Cardinals and Bishops present, Father Abbot and the Benedictine Community to which this Basilica is entrusted, the clerics, the women and men religious and lay faithful gathered here.
I address a special greeting to the Delegation of the Ecumenical Patriarchate of Constantinople, which is reciprocating the presence of the Holy See's Delegation in Istanbul for the Feast of St Andrew.
As I had an opportunity to say a few days ago, these meetings and initiatives are not merely an exchange of courtesies between Churches but are intended to express the common commitment to do everything possible to hasten the time of full communion between the Christian East and West.
I address with these sentiments Metropolitan Emmanuel and Metropolitan Gennadios, sent by my beloved Brother Bartholomew I, to whom I express a grateful and cordial thought.
This Basilica, which has hosted profoundly significant ecumenical events, reminds us how important it is to pray together to implore the gift of unity, that unity for which St Peter and St Paul spent their lives, to the point of making the supreme sacrifice of their blood.
A very ancient tradition which dates back to apostolic times claims that their last meeting before their martyrdom actually took place not far from here: the two are supposed to have embraced and blessed each other. And on the main portal of this Basilica they are depicted together, with scenes of both martyrdoms.
Thus, from the outset, Christian tradition has considered Peter and Paul to have been inseparable, even if each had a different mission to accomplish.
Peter professed his faith in Christ first; Paul obtained as a gift the ability to deepen its riches. Peter founded the first community of Christians who came from the Chosen People; Paul became the Apostle to the Gentiles. With different charisms they worked for one and the same cause: the building of Christ's Church.
In the Office of Readings, the liturgy offers us for meditation this well-known text of St Augustine: "One day is assigned for the celebration of the martyrdom of the two Apostles. But those two were one. Although their martyrdom occurred on different days, they were one. Peter went first, Paul followed. We celebrate this feast day which is made sacred for us by the blood of these Apostles" (Sermon 295, 7, 8).
And St Leo the Great comments: "About their merits and virtues, which surpass all power of speech, we must not make distinctions, because they were equal in their election, alike in their toils, undivided in their death" (In natali apostol., 69, 7).
In Rome, since the earliest centuries, the bond that unites Peter and Paul in their mission has acquired a very specific significance. Like Romulus and Remus, the two mythical brothers who are said to have given birth to the City, so Peter and Paul were held to be the founders of the Church of Rome.
Speaking to the City on this topic, St Leo the Great said: "These are your holy Fathers and true shepherds, who gave you claims to be numbered among the heavenly kingdoms, and built you under much better and happier auspices than they, by whose zeal the first foundations of your walls were laid" (Sermon 82, 7).
However humanly different they may have been from each other and despite the tensions that existed in their relationship, Peter and Paul appear as the founders of a new City, the expression of a new and authentic way of being brothers which was made possible by the Gospel of Jesus Christ.
For this reason, it can be said that the Church of Rome is celebrating her birthday today, since it was these two Apostles who laid her foundations.
Furthermore, Rome in our day perceives with greater awareness both her mission and her greatness. St John Chrysostom wrote: "Not so bright is the heaven, when the sun sends forth his rays, as is the City of Rome, sending out these two lights (Peter and Paul) into all parts of the world... Therefore, I admire the City... for these pillars of the Church" (Homily on St Paul's Epistle to the Romans, 32, 24).
We will commemorate St Peter specifically tomorrow, celebrating the Divine Sacrifice in the Vatican Basilica, built on the site of his martyrdom. This evening we turn our gaze to St Paul, whose relics are preserved with deep veneration in this Basilica.
At the beginning of the Letter to the Romans, as we have just heard, St Paul greeted the community of Rome, introducing himself as "a servant of Jesus Christ, called to be an apostle" (1: 1). He uses the term "servant", in Greek, doulos, to indicate a relationship of total and unconditional belonging to the Lord Jesus; moreover, it is a translation of the Hebrew, 'ebed, thus alluding to the great servants whom God chose and called for an important and specific mission.
Paul knew he was "called to be an apostle", that is, that he had not presented himself as a candidate, nor was his a human appointment, but solely by a divine call and election.
The Apostle to the Gentiles repeats several times in his Letters that his whole life is a fruit of God's freely given and merciful grace (cf. I Cor 15: 9-10; II Cor 4: 1; Gal 1: 15). He was chosen to proclaim "the Gospel of God" (Rom 1: 1), to disseminate the announcement of divine Grace which in Christ reconciles man with God, himself and others.
From his Letters, we know that Paul was far from being a good speaker; on the contrary, he shared with Moses and Jeremiah a lack of oratory skill. "His bodily presence is weak, and his speech of no account" (II Cor 10: 10), his adversaries said of him.
The extraordinary apostolic results that he was able to achieve cannot, therefore, be attributed to brilliant rhetoric or refined apologetic and missionary strategies.
The success of his apostolate depended above all on his personal involvement in proclaiming the Gospel with total dedication to Christ; a dedication that feared neither risk, difficulty nor persecution.
"Neither death, nor life", he wrote to the Romans, "nor angels, nor principalities, nor things present, nor things to come, nor powers, nor height, nor depth, nor anything else in all creation, will be able to separate us from the love of God in Christ Jesus our Lord" (8: 38-39).
From this we can draw a particularly important lesson for every Christian. The Church's action is credible and effective only to the extent to which those who belong to her are prepared to pay in person for their fidelity to Christ in every circumstance. When this readiness is lacking, the crucial argument of truth on which the Church herself depends is also absent.
Dear brothers and sisters, as in early times, today too Christ needs apostles ready to sacrifice themselves. He needs witnesses and martyrs like St Paul. Paul, a former violent persecutor of Christians, when he fell to the ground dazzled by the divine light on the road to Damascus, did not hesitate to change sides to the Crucified One and followed him without second thoughts. He lived and worked for Christ, for him he suffered and died. How timely his example is today!
And for this very reason I am pleased to announce officially that we shall be dedicating a special Jubilee Year to the Apostle Paul from 28 June 2008 to 29 June 2009, on the occasion of the bimillennium of his birth, which historians have placed between the years 7 and 10 A.D.
It will be possible to celebrate this "Pauline Year" in a privileged way in Rome where the sarcophagus which, by the unanimous opinion of experts and an undisputed tradition, preserves the remains of the Apostle Paul, has been preserved beneath the Papal Altar of this Basilica for 20 centuries.
It will thus be possible to have a series of liturgical, cultural and ecumenical events taking place at the Papal Basilica and at the adjacent Benedictine Abbey, as well as various pastoral and social initiatives, all inspired by Pauline spirituality.
In addition, special attention will be given to penitential pilgrimages that will be organized to the Apostle's tomb to find in it spiritual benefit. Study conventions and special publications on Pauline texts will also be promoted in order to make ever more widely known the immense wealth of the teaching they contain, a true patrimony of humanity redeemed by Christ.
Furthermore, in every part of the world, similar initiatives will be implemented in the dioceses, shrines and places of worship, by Religious and by the educational institutions and social-assistance centres which are named after St Paul or inspired by him and his teaching.
Lastly, there is one particular aspect to which special attention must be paid during the celebration of the various moments of the 2,000th Pauline anniversary: I am referring to the ecumenical dimension. The Apostle to the Gentiles, who was especially committed to taking the Good News to all peoples, left no stones unturned for unity and harmony among all Christians.
May he deign to guide and protect us in this bimillenial celebration, helping us to progress in the humble and sincere search for the full unity of all the members of Christ's Mystical Body. Amen.