Prvo čitanje: Dj 2, 14.22-33
Bijaše nemoguće da grozota smrti njime ovlada.
Čitanje Djela apostolskih
Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: »Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: ’Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga.’ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 16, 1-2a.5.7-11
Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, stazu života!
Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar.«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.
Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
Drugo čitanje: 1Pt 1, 17-21
Otkupljeni ste dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca bez mane.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Ako Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu. Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 24, 13-35
Prepoznaše ga u lomljenju kruha.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Papa Franjo
Nedjelja, 26. travanj 2020.
Izaberimo Božji put, a ne put vlastitoga „ja“
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U današnjem Evanđelju opisuje se ono što se zbilo na dan Uskrsa, pripovijeda se o dvojici učenika iz Emausa (usp. Lk 24, 13-35). To je zgoda koja počinje i završava na putu. Ožalošćeni zbog načina na koji je skončao Isusov život, učenici napuštaju Jeruzalem i vraćaju se kući, u Emaus, do kojeg im je trebalo pješačiti oko jedanaest kilometara. To se putovanje odvija po danu putom koji se dobrim dijelom spuštao. A tu je i povratak, još jedanaest kilometara, ali koje ovaj put prelaze dok se večer spuštala uspinjući se velikim dijelom puta uzbrdo nakon napora prvog i cjelodnevnog putovanja. To su dva putovanja: jedno lako tijekom dana, a drugo naporno noću. Prvo se, međutim, odvija u tuzi, drugo u radosti. Na prvom Gospodin hoda uz njih, ali oni ga ne prepoznaju; na drugom ga više ne vide, ali osjećaju njegovu blizinu. Na prvom su obeshrabreni i bez nade; na drugom hrle donijeti drugima dobru vijest o susretu s uskrslim Isusom.
Dva različita puta tih prvih učenika kazuju nama, današnjim Isusovim učenicima, da pred sobom u životu imamo dva puta koji vode u oprečnom pravcu. Postoji put onih koji, kao ta dvojica prilikom odlaska, dopuštaju da ih onesposobe životna razočaranja i dalje idu žalosni, te put onih koji ne stavljaju na prvo mjesto sebe i svoje probleme, nego Isusa koji pohodi nas i braću koja čekaju njegov posjet, to jest braću koja čekaju da se mi pobrinemo za njih. U tome se sastoji zaokret: ne smiju više biti u središtu vlastito „ja“, razočaranja iz prošlosti, neostvareni ideali, mnoge ružne stvari koje su se dogodile u životu. Toliko puta smo skloni tome da kružimo i kružimo… Potrebno je napustiti to i ići naprijed gledajući na najveću i najistinskiju stvarnost u životu: Isus je živ, Isus i ljubi me. To je najveća stvarnost. I ja mogu učiniti nešto za druge. To je lijepa stvarnost, pozitivna, suncem okupana, lijepa! Zaokret se sastoji u sljedećem: prijeći s toga da mi u mislima bude vlastito „ja“ na to da mi u mislima bude stvarnost moga Boga; prijeći – da se poslužim još jednom igrom riječi – s mnogih „ako“ na jedno „dà“. S „ako“ na „dà“. Što to znači? „Da nas je On oslobodio, da me je Bog slušao, da je život išao onako kako sam htio, da sam imao ovo i ono…“, tonom jadikovke. To „ako“ ne pomaže, nije plodno, ne pomaže ni nama ni drugima. Eto naših „ako“, sličnih onima „ako“ dvojice učenika koji međutim prelaze na „dà“: „dà, Gospodin je živ, kroči s nama. Dà, sada, ne sutra, krećemo na put da ga naviještamo“. „Dà, ja mogu učiniti to da ljudi budu sretniji, da ljudi postanu bolji, da pomognem tolikim ljudima. Dà, dà, mogu“. S „ako“ na „dà“, s jadikovanja na radost i mir, jer kad se žalimo nismo u radosti; potonuli smo u sivilo, u sivilo, u ono sivo ozračje tuge. A to nam nije od pomoći niti nam pomaže dobro rasti. S „ako“ na „dà“, s jadikovanja na radost služenja.
Kako se taj zaokret s „ja“ na Boga, s „ako“ na „dà“ dogodio kod učenika? U susretu s Isusom: dvojica iz Emausa prvo mu otvaraju svoja srca, zatim ga slušaju kako tumači Pisma, a potom ga pozivaju u svoju kuću. To su tri koraka koje i mi možemo učiniti u svojim kućama: prvi je korak otvoriti srce Isusu, povjeriti mu brige, muke i životna razočaranja; drugi je korak slušati Isusa, uzeti u ruke Evanđelje, upravo danas pročitati taj isti odlomak iz 24. poglavlja Lukina Evanđelja; treći je korak istim riječima dvojice učenika Isusa moliti: Gospodine „ostani s nama“ (r. 29). Gospodine, ostani sa mnom. Gospodine, ostani sa svima nama, jer te trebamo kako bismo pronašli put. Bez tebe je noć“.
Draga braćo i sestre, u životu smo uvijek na putu. I postajemo ono čemu težimo. Izaberimo Božji put, a ne put vlastitoga „ja“; put onoga „dà“, a ne onih „ako“. Otkrit ćemo da nema nepredviđene situacije, nema uspona, nema te noći s kojima se ne bismo mogli suočiti uz Isusa. Neka nam Gospa, Majka od puta koja je, prigrlivši Božju riječ, od cijeloga svojega života učinila jedan „dà“ Bogu, pokaže put.
……………………..
Papa Benedikt XVI.
Nedjelja, 30. travnja 2006.
Kristovo uskrsnuće - temeljna istina koju treba neprestano snažno potvrđivati
U vazmenom vremenu liturgija nam nudi mnoge poticaje za učvršćivanje naše vjere u Krista uskrsloga. Ove, III. vazmene nedjelje, na primjer, sveti Luka pripovijeda kako su se dvojica učenika iz Emausa, nakon što su ga prepoznali "u lomljenju kruha", ispunjeni radošću zaputili u Jeruzalem ne bi li izvijestili ostale o svemu što im se dogodilo. I upravo dok su govorili, sam se Gospodin uprisutnio među njima pokazujući ruke i noge označene znakovima muke. Potom, suočen s nevjericom i čuđenjem apostola, Isus traži da mu daju pečene ribe te je pred njihovim očima pojede (usp. Lk 24,35-43). U ovom kao i u ostalim izvještajima o uskrsnuću, primjećuje se uvijek iznova poziv da se pobijedi nevjera te da se vjeruje u uskrsnuće Kristovo, jer njegovi su učenici pozvani da budu svjedoci upravo toga izvanrednog događaja. Kristovo uskrsnuće središnja je istina kršćanstva, temeljna istina koju valja neprestano snažno potvrđivati u svako vrijeme, jer nijekati je na razne načine, kako smo to često napastovani činiti i još uvijek činimo, ili je preoblikovati u neki isključivo duhovni događaj, znači učiniti uzaludnom samu našu vjeru. "Ako pak Krist nije uskrsnuo - izjavljuje sveti Pavao - uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša" (1 Kor 15,14).
Kroz dane koji su slijedili nakon Gospodinova uskrsnuća, apostoli su ostali okupljeni zajedno, tješeni prisutnošću Marijinom, a nakon Uzašašća ustrajali su zajedno s njome u molitvenom iščekivanju Duhova. Majka Božja bila je za njih majka i učiteljica, a tu ulogu i dalje ima prema kršćanima svih vremena. Svake godine u uskrsno vrijeme ponovno jače proživljavamo ovo iskustvo, a možda je upravo zbog toga pučka pobožnost Mariji posvetila mjesec svibanj, koji obično pada između Uskrsa i Duhova. Ovaj je mjesec, što ga sutra započinjemo, stoga koristan za nas kako bismo otkrili majčinsku ulogu što je Ona ima u našem životu, te tako uvijek budemo poslušni učenici i hrabri svjedoci uskrsloga Gospodina.
Mariji povjeravamo potrebe Crkve i čitavoga svijeta, posebice u ovo vrijeme obilježeno mnogobrojnim sjenama zla. Zazivajući i zagovor svetoga Josipa, kojega ćemo se sutra na osobiti način spomenuti misleći na svijet radništva, upravljamo joj se molitvom Kraljice neba, molitvom koja nam omogućuje da kušamo utješnu radost prisutnosti uskrsloga Krista.