Ulazna pjesma
Kad na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin. (Ez 36, 23-26)
Zborna molitva
Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći.
Po Kristu.
Pričesna pjesma
I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce, gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj. (Ps 84, 4-5)
Popričesna molitva
Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.
Prvo čitanje Izl 3, 1-8a.13-15
Ja jesam’ posla me k vama.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva?« Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Gospodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. A Gospodin nastavi: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca.«
Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« Bog reče Mojsiju: »Ja sam koji jesam!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ posla me k vama.« Još reče Bog Mojsiju: »Kaži Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 103, 1-4.6-8.11
Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin.
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!
………..
On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.
………...
Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Drugo čitanje 1Kor 10, 1-6.10-12
Život naroda s Mojsijem u pustinji opisan je za opomenu nama
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Ne bih htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Mt 4, 17
Obratite se, govori Gospodin, približilo se kraljevstvo Božje!
Evanđelje Lk 13, 1-9
Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Riječ Gospodnja.
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
fra Ivan Dugandžić:
Je li Bog osvetnik?
Vijesti o velikim nesrećama u kojima stradava velik broj ljudi ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Ljudi se redovito pitaju za uzrok tih nesreća i traže objašnjenje, kako i zašto se to dogodilo. Čini se da je u Isusovo vrijeme prevladavalo mišljenje kako su takve nesreće izravna Božja kazna za ljudsku grješnost, dok naši sekularizirani suvremenici obično govore o slučaju koji se ne može predvidjeti ili sudbini koju čovjek ne može izbjeći. Nerijetko se uzrok traži i u drugim ljudima i u njihovom propustu koji je doveo do iznenadne nesreće. Pogođenu rodbinu obično se nastoji smiriti i utješiti obećanjem kako će odgovorni biti primjerno kažnjeni. Mediji o tome samo šturo izvješćuju, pa takve nesreće nitko zapravo i ne shvaća kao nekakav znak i upozorenje svima.
Isus postupa drukčije. On ne dijeli mišljenje svojih suvremenika da su Galilejci koji su se za blagdan Pashe pobunili protiv rimske vlasti i koje je Pilat dao okrutno pogubiti i njihovu krv «pomiješao s krvlju njihovih žrtava» (Lk 13,1), što su se upravo prinosile u hramu, bili veći grješnici od drugih. To jednako vrijedi i za one koji su tragično skončali pod ruševinama kule u Siloamu kad se ova iznenada srušila i povukla u smrt ljude koji su se bezbrižno gostili (13,4). Pripovijedajući Isusu te slučajeve, njegovi sugovornici znatiželjno očekuju nekakvo objašnjenje, ali Isus usmjeruje pozornost svojih slušatelja na nešto puno važnije. On nastoji svima otvoriti oči da u tim i sličnim nesrećama vide ozbiljan znak čovjekove ugroženosti, ako zbog grijeha nije u miru s Bogom.
Naglasivši kako te žrtve nisu veći grješnici od preživjelih, Isus time ne niječe uzročnu vezu između grijeha i kazne, već upozorava na temeljnu biblijsku istinu da su pred Bogom svi ljudi grješni, ali on nije osvetnik. Zato Isus želi da se ti, kao i svi drugi slični slučajevi shvate kao upozorenje i poziv svima na obraćenje koje predstavlja jedini pravi čovjekov stav pred Bogom. Isus poziva svakog čovjeka da trajno ispituje svoj stav pred Bogom i mijenja svoj život. To je glavna poruka ovog evanđelja na sredini korizmenog vremena.
Iskoristiti vrijeme Božje strpljivosti
Svoju pouku Isus ilustrira slikom neplodne smokve koja zorno govori i o čovjeku i o Bogu. Vlasnik vinograda u kojemu ta smokva raste s razlogom je nezadovoljan i ljut, jer već tri godine na njoj ne nalazi ploda. Zato je logična njegova odluka da tu smokvu posiječe. Ipak, on popušta pred molbom vinogradara da je poštedi i dade joj još godinu dana priliku. Prvo će je okopati i pognojiti pa, ako ponovo ne bude plodna, neka je onda posiječe. To je slikovit poziv svima na obraćenje. Isaus želi sve ljude potaknuti da iskoriste vrijeme Božje strpljivosti i urede svoj odnos s Bogom, kako ne bi bili strano tijelo u njegovu narodu kao što je neplodna smokva u vinogradu.
Isus je pritom sasvim svjesno ostavio otvorenim pitanje, je li smokva iskoristila pruženu joj posljednju priliku ili nije. Je li sljedeće godine donijela plod ili nije? To nije poruka ove Isusove slike. Njezina poruka je kako je Bog dobar i strpljiv i kako daje priliku svakom čovjeku, pa i onom koji već dugo ne daje plod života po vjeri. No očito je također da i Božja strpljivost ima svoju granicu i da čovjek mora s tim računati.
Svako vrijeme, pa i naše današnje, svjedok je brojnih iznenadnih nesreća, sličnih onima u jeruzalemskom hramu, koje treba u Isusovu duhu shvatiti ne kao kaznu za grijeh drugih ili puku slučajnost, već kao znak ugroženosti našega života od zla koje je u nama i koje čovjeka u svakom trenutku može povući u vječnu propast. Svaki čas svatko od nas može se naći, ni kriv ni dužan, u središtu neke eksplozije, požara, potresa, pada zrakoplova ili druge neizbježive katastrofe. U tom slučaju ostaje samo jedno pravo pitanje: je li naš život do tada bio poput besplodne smokve, ili će Bog u njemu ipak prepoznati plodove vjere kojima je obećan život vječni?