Kratka povijest provincije – Sjemenište

Nove prilike u Turskomu carstvu, posebno nakon god. 1856., poticale su franjevce da misle i na druge ustanove potrebne za svoj rad, posebno u pogledu odgoja novih zvanja. Istina, oni su već tada imali izgrađen samostan na Širokom Brijegu, ali samo jedan samostan u Kustodiji nije bio dovoljan a ni pogodan za sve potrebe Kustodije. U njemu su stanovali najmlađi sjemeništarci, od kojih su neki još uvijek morali naučiti čitati i pisati, novaci koji su istom obukli franjevačko odijelo i proučavali je li franjevački život za njih, franjevačka uprava, župno osoblje i konačno isluženi starci koji su se pripravljali za smrt.

Svatko je bio svjestan da to nije pogodno za razvitak i rad jedne redovničke zajednice i da je trebalo stanje poboljšati čim to prilike dopuste. Posebno je na to mislio starješina te franjevačke zajednice fra Anđeo Kraljević, koji je god. 1862. drugi put izabran za kustoda Kustodije. Njegov je tajnik bio marljivi i poduzetni fra Andrija Šaravanja. Njih dvojica su, razmišljajući o odgoju franjevačkih pripravnika, već godine 1863. odlučili poraditi da Kustodija dobije svoje sjemenište, kao što ga imaju sve provincije u Redu. Međutim, znali su da to nije lako ostvariti, jer im je okolno stanovništvo moglo dati nešto u naravi, a novac je trebalo namaknuti u tuđini.

Fra Andrija se ponudio otići u inozemstvo tražiti ono što je trebalo za gradnju sjemeništa, prije svega novac. U lipnju god. 1864. imao je dopuštenje od Vlade u Beču da može prositi po Austriji i Ugarskoj. Ali to mu nije bilo dovoljno. On je mislio ići prositi po župama i različitim katoličkim ustanovama, a za to mu je trebalo dopuštenje biskupa onih biskupija u kojima je trebao prositi. Da bi mogao lakše dobiti preporuku pojedinih biskupa, morao je prije dobiti preporuku Kongregacije de Propaganda Fide. Fra Anđeo Kraljević, kustod Hercegovačke franjevačke kustodije i nakon smrti fra Rafe Barišića upravitelj hercegovačkoga Apostolskog vikarijata, poslao ga je 29. lipnja 1864. u Rim da izvijesti Propagandu o stanju Hercegovačke misije i dobije preporuku za prošnju.

Fra Andrija Šaravanja bio je u Rimu u kolovozu 1864. Razmišljao je o zakladi Josipa II. Bio je uvjeren da bi i Hercegovci imali pravo biti pomagani od te zaklade. Stoga je 17. kolovoza 1864. tražio od Propagande potvrdu da je Hercegovina bila sastavni dio Bosne, kada je Josip II. osnovao tu zakladu. Propaganda je 30. rujna 1864. dala fra Andriji Šaravanji traženu potvrdu i ujedno preporučila crkvenim ustanovama i ljudima da ga dragovoljno primaju dok on prosi.

Kada je dobio preporuku od Propagande, obilazio je sela i gradove, tražeći od dobrih ljudi pomoć, da bi u dalekoj Hercegovini mogao sagraditi sjemenište za odgoj mladih franjevaca. Išao je od mjesta do mjesta, najprije u Italiji, a onda u Austriji i dalje. Sakupio je toliko da se s time moglo početi graditi. Uprava Kustodije odlučila je sagraditi sjemenište na Humcu kraj župne kuće i kraj nje kupila zemljište za koje je dala 7.000 forinti, a onda 11. lipnja 1866. zamolila Propagandu da bi dopustila gradnju sjemeništa. Propaganda je, savjetovavši se s generalom Reda, dala povoljan odgovor pa je biskup fra Anđeo Kraljević 4. travnja 1867. blagoslovio temeljni kamen za sjemenište.

Vođa novogradnje bio je fra Andrija Šaravanja. Dotada je Humac bio mjesna kapelanija. Tada je god. 1866. proglašen neovisnom župom, a prvim župnikom imenovan je fra Andrija Šaravanja.

Gradnja je počela i dobro je napredovala. Ali ubrzo je bilo jasno da se neće dugo napredovati s novcima kojima su raspolagali. Stoga su se odlučili ponovno za prošnju. Ovaj put poslana su trojica: fra Andrija Šaravanja, fra Ilija Lekić i fra Filip Čović. Otišli su u Italiju, Njemačku, Belgiju, Nizozemsku i Madžarsku. Njihova je prošnja bila korisna, jer je omogućila izgraditi sjemenište, pa su se od god. 1871. u njemu odgajali sjemeništarci. Za njih su brinula dva učitelja i ravnatelj. Njihovo uzdržavanje omogućavali su sa svojim prihodima, župe: Humac, Veljaci i Gabela.

God. 1875. uprava Kustodije odlučila je prenijeti novicijat u sjemenište na Humcu. Fra Paškal Buconjić, tadanji kustod, zamolio je 1. rujna te godine generala da humačko sjemenište proglasi samostanom. General je toj molbi udovoljio pismom od 5. ožujka 1876.

Sjemenište nije moglo biti bez crkve. Istina, bila je mala kapelica u župnoj kući, ali to nije bilo ni približno dovoljno. Stoga, ubrzo nakon početka izgradnje sjemeništa mislilo se i na gradnju crkve. God. 1866. uprava Kustodije kupila je dovoljno prostora kraj župne kuće na kojemu se moglo sagraditi ne samo sjemenište nego i crkva.

Trebao je samo sultanov ferman, koji su lako dobili. Temeljni kamen crkve blagoslovio je fra Petar Kordić 26. srpnja 1868. Gradnja je dobro napredovala, pa je crkva početkom godine 1869. bila već gotova.