Kratka povijest provincije – Uvod

Prve vijesti o franjevcima u Hercegovini

Početke franjevačkoga života u hrvatskim krajevima moramo tražio u svezi s poslanjem franjevaca u Prekomorsku provinciju. To više što su neki dalmatinski gradovi u to doba pripadali Bizantskomu carstvu, za koje je ustanovljena franjevačka Prekomorska provincija, a morski putovi prema Istoku išli su uz istočnu obalu Jadranskoga mora. Doista, ubrzo nakon osnivanja franjevačkih provincija u povijesnim se izvorima spominju franjevački samostani u južnohrvatskim gradovima: Zadru, Trogiru, Splitu, Dubrovniku. A Hrvatska franjevačka provincija osnovana je svakako prije god. 1232., a možda i prije 1226.

Ne znamo jesu li franjevci tada u hrvatskim krajevima iz tih gradova, u kojima su najprije uspostavili svoja prebivališta, pohađali današnju Hercegovinu. To se najprije moglo dogoditi iz Dubrovnika, koji je blizu Travunje i Humske zemlje, koje su poslije ušle u sastav Hercegovine, ili preko Splita, jer je Neretvanska krajina, također dio buduće Hercegovine, sve do god. 1324. bila pod Splitskom nadbiskupijom, pa nije isključeno da je koji franjevac iz Splita imao prigodu posjetiti predjele Neretvanske krajine.

Međutim, sigurno je da su franjevci došli u hercegovačke krajeve pretežno iz Bosne. Oko god. 1322. bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1312.-1353.) zauzeo je Humsku zemlju, Neretvansku krajinu, Imotsku krajinu i Tropolje (tj. Duvno, Livno i Glamoč), zvano i Završjem. Taj je događaj bio veoma važan za osvojene krajeve buduće Hercegovine, budući da su oni time bili poslije povezani s Bosnom kroz cijelu povijest.

U Bosni je tada bilo sjedište krivovjerja, o kojemu se tada mnogo govorilo. To je bio poseban oblik kršćanstva, čiji su se članovi nazivali krstjanima, a izvan Bosne obično bi ih zvali bogumilima ili patarenima. Oni su smatrani krivovjercima (hereticima) i kao takvi budili su zanimanje drugih kršćanskih zajednica.

To proširenje bosanske vlasti ozbiljno je zabrinulo splitskoga nadbiskupa Petra (1297.-1324.), koji je tada vršio biskupsku vlast do Neretve. Budući da je on imao vlast imenovati biskupe u ispražnjenim biskupijama svoje metropolije, imenovao je makarskoga biskupa, jer je znao da je u Makarskoj prije dolaska Hrvata bilo sijelo biskupije.

Otprilike u to doba splitski je nadbiskup imenovao biskupa u Duvnu, gdje je nekada bilo sijelo biskupije, nekoga Madija, koji je vjerojatno bio splitski franjevac.

Bez dvojbe krivovjerje bosanskih krstjana bilo je poznato u područjima Makarske i Duvanjske biskupije prije njihova ujedinjenja s Bosnom, ali svakako je ulaskom tih krajeva u bosansku banovinu poznavanje toga krivovjerja bilo povećano i u njima su se bosanski krstjani znatno širili. Upravo, da bi očuvali narod od tih krivovjeraca došli su franjevci u Bosnu i u njoj postavili svoje stalno sjedište. Doveo ih je franjevački general Gerard Ot (Gerardus Odonis, u latinskim ispravama), koji je 5. listopada 1339. uspostavio Bosansku franjevačku vikariju.

Najstariji franjevački samostani u Hercegovini

Kada su franjevci osnovali vikariju u Bosni, hercegovački su krajevi bili već oko 17 godina sastavni dio bosanske banovine. Naravno da su kroz to vrijeme mogli primiti i stvarno primili različite utjecaje iz Bosne. Upravo se zbog toga nameće mišljenje da su i franjevci, osnivajući svoje samostane, morali uzimati u obzir i hercegovačko područje, pa bismo očekivali da su i ondje ne samo propovijedali nego su također i osnovali koju kuću. Ali za to nemamo nikakvih vijesti u sačuvanim povijesnim izvorima.

U prvomu popisu samostana Bosanske vikarije, koji je sastavljen oko god. 1380. i koji nam je sačuvao talijanski pisac fra Bartolomej iz Pize, u svomu glasovitu djelu o životu sv. Franje, navodi da je tada Bosanska vikarija imala 35 samostana razdijeljenih u 7 kustodija.

Jedna od tih 7 kustodija Bosanske vikarije zvala se Duvanjska kustodija (Custodia Dalmae). Popis samostana te kustodije navodi ovako: „Custodia Dalmae habet locum Stagni, locum Novi Castri, locum In Monte, locum Cetinae, locum Betuzae et locum Lamoc.“

Duvanjska franjevačka kustodija u to je doba pokrivala krajeve buduće Hercegovine, a imala je neke samostane koji poslije nisu ušli u Hercegovinu.

U popisu je spomenutih kao prvi samostan Duvanjske kustodije onaj u Stonu. Grad Ston je u staro doba bio sjedište Humske zemlje, koja je poslije postala sastavni dio Hercegovine. Ali u doba toga popisa grad je Ston pripadao Dubrovačkoj Republici, jer ga je ona god. 1333. kupila i on je nadalje ostao pod dubrovačkom vlašću sve dok je postojala Dubrovačka Republika (1806.). Bosanska je vikarija htjela imati samostan u Stonu upravo zato što on nije pripadao bosanskoj banovini. Taj je samostan osnovan dopuštenjem pape Klementa VI. (1342.-1352.), koje je dobio, 21. ožujka 1347., bosanski vikar fra Peregrin Saksonac. On je molio Papu da mu dopusti sagraditi samostane u Stonu i Đakovu, da bi se bolesni i stari fratri mogli onamo preseliti i ondje sigurnije i mirnije živjeti. Stonski samostan je ostao u sastavu Bosanske vikarije sve do 1484., kada je osnovana Dubrovačka vikarija, koja je god, 1517. postala Dubrovačka franjevačka provincija.

Grad Novi na Neretvi u župi Luki sagradio je god. 1349. Stjepan II. Kotromanić, bosanski ban. Vjerojatno gotovo u isto doba, nakon što je završio tvrđavu, ban je u blizini sagradio i franjevački samostan. Uspomenu na njega sačuvao nam je samo ovaj popis. Turci su osvojili grad Novi god. 1471. Jamačno, tada je srušen i taj franjevački samostan.

Jedan samostan, u popisu Bartolomeja iz Pize, nazvan je In Monte. Očito je da se radi o pogrješnu čitanju riječi Imotae, pa se vjerojatno odnosi na samostan u Imotskomu. Prema predaji taj je samostan sagradio hrvatski plemić Ivan Nelipić, početkom XIV. stoljeća. Prvotno je sagrađen kraj izvora rijeke Vrljike, a poslije je premještan na više mjesta. Od njega potječu današnja dva samostana, onaj u Omišu i drugi u gradu Imotskomu.

Hrvatski plemić Ivan Nelipić sagradio je i samostan u gradu Cetini. Za gradnju toga samostana dobio je, god 1357., dopuštenje od pape Inocenta VI. (1352.-1362.). Kako vidimo iz prije spomenutoga popisa samostana i onaj je pripadao Duvanjskoj kustodiji Bosanske vikarije. Turci su ga zapalili god. 1512., zajedno s njegovom crkvom. Tada su se katolici iz okolice Cetine razbježali a ondje se naselili pravoslavni Vlasi, koji su onu franjevačku crkvu počeli upotrebljavati za svoje bogoslužje i nazvali je crkvom Svetoga Spasa.

Iz činjenice da su se samostani buduće Hercegovine nalazili u Duvanjskoj kustodiji moramo zaključiti da se makar jedan samostan nalazio u Duvnu. Nažalost, ne znamo gdje se on nalazio i kakva je bila njegova povijest. Iz gornjega popisa samostana Duvanjske kustodije znamo za sva mjesta gdje su se samostani nalazili osim mjesta Betuzae. Budući da nijedno drugo mjesto od spomenutih nije bilo u okolici Duvna, nagađamo da se to mjesto moralo nalaziti u blizini Duvna i da bi u tomu mjestu mogao biti duvanjski samostan. Budući da se sjeveroistočno od staroga Duvna nalazi mjesto Blažuj, koje ima neku glasovnu sličnost s nazivom Betuzae, neki su mislili da bi upravo tu mogao biti stari duvanjski samostan.

Mjesto u našemu popisu označeno Lamoc, bez dvojbe je današnji Glamoč, koji se u srednjemu vijeku zvao i Dlamoč. U tomu je mjestu bio franjevački samostan, kako se vidi iz gornjega popisa samostana Duvanjske kustodije. Crkva toga samostana bila je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Papa Eugen IV. dao je, god. 1446., toj crkvi posebni oprost. Kada su Turci osvojili Glamoč, nestalo je crkve i samostana.

Kako vidimo, u ovomu popisu samostana Duvanjske kustodije ne spominju se samostani na središnjemu i sjevernomu području Hercegovine. U prvomu redu ne spominju se samostani u Ljubuškomu, u Mostaru i Konjicu. Prema tomu čini se da oni tada, tj. malo prije god. 1380., nisu ni postojali, premda bismo očekivali da je rad franjevaca iz Bosne išao prema jugu, posebno prema Konjicu, gdje su bili rašireni bosanski krstjani, zbog kojih su franjevci najviše i došli u Bosnu.

Premda su samostani u Ljubuškomu i Mostaru spomenuti u popisima franjevačkih samostana istom početkom XVI. stoljeća, bez dvojbe oni su osnovani dosta prije, vjerojatno u XV. stoljeću. Nezaboravni hrvatski povjesničar fra Dominik Mandić iznio je mišljenje da su samostani u Ljubuškomu i Mostaru osnovani u doba Stjepana Vukčića Kosače (1435.-1466.), čiji se posjedi od god. 1448. nazivaju Hercegovina.

Stjepan Vukčić Kosača bio je čovjek sposoban, ali bezobziran i nedosljedan. U vjerskomu pogledu bio je krstjanin. U svojoj je službi držao dosta vremena poznatoga krstjanina gosta Radina, kojega je prema potrebi slao na različite strane kao svoga izaslanika. Štitio je krstjane na svomu području, a god. 1459., kada su krstjani protjerani iz Bosne, mnoge je primio u mjesta pod svojom vlašću.

Bio je u dobrim odnosima i s pravoslavnima, koji su bili na njegovom području. Pravoslavni metropolit iz Mileševa imenom David bio je njegov „kućanin“ i prisustvovao je sastavljanju njegove oporuke.

Stjepan Vukčić Kosača nastojao je pomagati i katolike. Štoviše, zamolio je napuljsko-aragonskoga kralja Alfonza (1416.-1458.) da bi mu on poslao nekoliko franjevaca, koji bi njegov narod poučavali vršenju vjerskih dužnosti. Kralj je Alfonz ozbiljno primio njegovu molbu i zamolio franjevca Ivana de Salinis Aureis, biskupa u Ottani, da bi poduzeo taj misionarski pothvat.

Ne možemo sigurno dokazati da je biskup iz Ottane doveo franjevce u Hercegovinu, ali se o njihovu radu sačuvala predaja. Na temelju je te predaje, kako smo spomenuli, fra Dominik Mandić tvrdio da su oni osnovali samostane u Ljubuškomu i Mostaru. Vjerojatno ta tvrdnja nije opravdana. To više što se u Ljubuškomu god. 1444. spominje crkva koja je mogla biti franjevačka crkva.

Oko ušća rijeke Radobolje u Neretvu razvio se današnji Mostar. Tu je od najstarijih vremena prelazio put koji je povezivao sjeveroistočne predjele Humske zemlje s onima na zapadnoj strani rijeke Neretve. Tim su prijelazom trgovci iz krajeva s lijeve strane Neretve vozili svoju robu na desnu stranu te rijeke. Da bi mogli prijeći rijeku, morao je biti kakav most, koji bi omogućio da mogu prijeći na drugu stranu. Taj je most čuvao za to određeni činovnik, nazvan mostar, koji je pomagao u prijelazu a možda ubirao i carinu od onih koji su onuda prelazili i prenosili svoji robu. Za toga je činovnika u blizini prijelaza napravljena jedna kuća u kojoj je stanovao i iz koje je obavljao svoju službu. Iz te mostarove kuće razvio se poslije cimski grad ili Halebinka. Okolni ljudi, kada su htjeli označiti to mjesto, zvali su ga po mostu ili po mostaru. U tijeku vremena prevladao je naziv mostar, pa je cijelo naselje nazvano Mostarom.

Osim tvrđave Halebinke, koja se nalazi na desnoj strani rijeke Neretve, s lijeve strane postoji druga tvrđava zvana Herceguša. U prvi tren čini nam se nejasno zašto su tako blizu napravljene dvije tvrđave, od kojih je Halebinka, prema mišljenju arheologa, starija. Već ta činjenica pobuđuje na misao da te dvije tvrđave nije podignula ista upravna vlast: desnu je sagradila vlast s desne strane rijeke, a drugu ona vlast koja je upravljala na lijevoj strani Neretve.

Tvrđavu Hercegušu, kako samo ime kaže, sagradio je herceg. Dubrovački Ljetopisac Lukarević u svojim godišnjacima kaže da je tvrđavu na Neretvi sagradio gost Radin, »kućni upravitelj Stjepana Kosače«. Očito je da je tvrđava sagrađena zbog istih razloga kao i ona prva, da prati prijelaz trgovine i vojske na drugu stranu i da ubire carinu. Kada je Stjepan Vukčić Kosača držao u svojim rukama obje strane Neretve, zaključio je da treba napraviti dobar most, koji bi bolje spajao obje strane rijeke. Ime Mostar protegnuto je i na naselje na lijevoj obali Neretve.

Prema razvitku prilika oko mosta na ušću Radobolje u Neretvu očekivali bismo da je tu bio franjevački samostan i prije Stjepana Vukčića Kosače i da su vjerovjesnici iz Sardinije pojačali rad franjevaca koji su se ondje nalazili. Međutim, malo poslije toga u popisima franjevačkih samostana spominju se i samostani u Ljubuškomu, Mostaru i Konjicu.

Teška stoljeća pod turskom vladavinom

Nestanak samostana u Konjicu, Mostaru i Ljubuškomu teško se dojmio i bolno je utjecao na katolike u Hercegovini, koji su već jedno stoljeće bili pod turskom vlašću, posebno na one u njezinim središnjim i sjevernim područjima. Dotada su iz onih samostana svećenici donosili utjehu i ohrabrenje katolicima, koji su živjeli u velikim poteškoćama, radeći na turskim posjedima.

Ipak, premda su franjevci god. 1563. morali napustiti svoje samostane i preseliti u druga mjesta, kako smo spomenuli, nisu zaboravili svoje vjernike, pa su se iz daljine vraćali da bi im bili na raspolaganju i omogućili im da bi, prema mogućnosti, obavljali svoje vjerske dužnosti.

Ljubuški su fratri našli utočište u samostanu u Zaostrogu. Odatle su se brinuli za one vjernike za koje su se brinuli dok je samostan postojao u Ljubuškom.

Na sličan način, kako smo spomenuli, postupili su i fratri razrušenoga mostarskoga samostana. Samo oni nisu lako našli svoje novo središte. Istom god. 1584. zaustavili su se stalno u Živogošću. Odatle su dugo služili župe za koje se prije brinuo mostarski samostan, tj. okolicu Mostara, Blato i Broćno.

U isto doba imotski samostan, koji je imao velikih neprilika, ali nije bio srušen, brinuo se za sve župe imotske kotline. Njegove su župe mijenjale svoje sjedište. Najviše su se zvale: Kamenmost, Podbila, Gorica (Sovići) i Drinovci.

Samostan u Rami protegnuo je svoju duhovnu djelatnost na župe oko duvanjskoga i livanjskoga polja.

To stanje na području Hercegovine, koje je tako ostalo sve do kandijskoga rata, vidimo iz izvješća bosanske franjevačke provincije koje su, god. 1623., dva bosanska franjevca, Jure Neretvanin i Pavao Papić, prikazali rimskoj Kongregaciji De Propaganda Fide. Franjevci koji su radili u Hercegovini pripadali su Bosanskoj franjevačkoj provinciji, koja je imala, kako se vidi u gore spomenutomu izvješću, 17 samostana, 73 župe, 11 kapela i 355 fratara. Glavni rad tih fratara bio je usmjeren na duhovnu pastvu.

Ponovno u Hercegovini franjevački samostan

Hercegovački su franjevci sa zanimanjem gledali na osnutak hercegovačkog pašaluka. Činilo im se da će to biti na korist njihovu životu i radu. Prošlo je toliko vremena otkad nisu imali svoga samostana. Više od jednog stoljeća ovisili su o samostanu u Kreševu. Hercegovački mladići morali su ići u daleko Kreševo učiti školu i postati franjevci pa kada su bili zaređeni svećenici vratiti se u svoja rodna mjesta i raditi među svojim narodom. Premda im je to bila dotada jedina mogućnost, već sama područna udaljenost Kreševa za njihov odgoj bila je velika poteškoća. Otvorile su se nove mogućnosti i tražili su načine kako ih iskoristiti.

Franjevci iz Hercegovine bili su svjesni da je osnivanje hercegovačkoga pašaluka veoma povoljna okolnost, koja ih je navodila da bi pokušali osnovati samostan u svomu kraju, ali im je bilo jasno da bi mogli ostvariti svoj naum samo ako budu imati potporu crkvene vlasti, posebno mladoga i nadobudnoga biskupa Rafaela Barišića.

Uprava Provincije, tj. Bosanske provincije, nije smatrala ozbiljnom namjeru franjevaca iz Hercegovine, za koju je znala i o kojoj se među fratrima govorilo. Odavno je Provincija bila razdijeljena na tri okružja, kojima su na čelu bila tri samostana: Sutjeska, Fojnica i Kreševo. Svaki je samostan imao svoje područje, razdijeljeno na određeni broj župa. Kada bi se osnovao novi samostan, novo okružje, on bi se po naravi stvari brinuo za župe u Hercegovini. Ali time bi gotovo bio uništen kreševski samostan. On bi ostao samo s tri župe. Upravo zbog toga, kada bi se ostvario naum Hercegovaca, trebalo bi cijelu Provinciju preurediti a župe ponovno podijeliti. Ali to uprava nije smatrala potrebnim ni korisnim a ni razboritim.

Međutim, preostajala je nada da bi apostolski vikar uvidio opravdanost osnivanja novoga samostana u Hercegovini i prema tomu drukčije podijelio dušobrižnički rad u Vikarijatu. Za vrijeme biskupa fra Augustina Miletića (1803.-1831.) nije se moglo o tomu govoriti zbog stalnih nemira i unutarnjih borba među muslimanima. A kada je imenovan novi apostolski vikar fra Rafael Barišić, vanjske prilike činile su se povoljnijima. Osim toga novi je biskup bio mlad, pametan i odlučan poraditi u poboljšanju vjerskoga života i rada među narodom koji mu je bio povjeren. A upravo je to ulijevalo nadu franjevcima iz Hercegovine. Bili su uvjereni da će novi biskup uvidjeti potrebu novoga samostana u Hercegovini.

Biskup fra Rafael Barišić rodio se u Oćeviji 24. lipnja 1796. Kao dječak primljen je u franjevački samostan u Kraljevu Sutjesku. Ondje je, 16. travnja 1817., obukao franjevačko odijelo. Nakon novicijata otišao je u Italiju, završio sve potrebne škole i bio zaređen za svećenika. Nakon završene škole bio je profesor u Torinu i Bologni. God. 1829. vratio se u Bosnu.

Kada se Barišić vratio iz Italije, Provincija je mnogo očekivala od njega. Prošavši tolike škole razvio se u pametna čovjeka i redovnika. A malo poslije, nakon smrti biskupa Miletića, Provincija je među ostalim predložila i njega kao sposobna za budućega apostolskog vikara. Međutim ubrzo, nakon što je primio upravu Vikarijata, Barišić je pokazao da ima ne samo osobno mišljenje o vršenju svoje dužnosti nego nije puštao da se itko miješa, pa ni provincijska uprava, u obavljanje njegove dužnosti. S takvim se shvaćanjem ubrzo sukobio s provincijskom upravom.

Franjevci iz Hercegovine, koji su se ponadali da će biskup Barišić imati razumijevanja za potrebe u Hercegovini i pomoći ih u ostvarivanju njihovih namjera o uspostavi samostana u njihovu kraju, u početku Barišićeve uprave promatrali su razvitak stvari i nisu na vidjelo iznosili svoje namjere, premda se za njih znalo. Ali budući da su crkvene prilike u Bosni iz dana u dan postajale sve zamršenije, u tijeku vremena osjetili su potrebu i u takvim prilikama pokušati ostvariti svoje dugogodišnje namjere.

Dana 8. srpnja 1843. sastalo se, u Posušju, 9 franjevaca, rodom iz Hercegovine, da bi pristupili ostvarenju davno namjeravanoga cilja, da učine ono što je prvo i osnovno za osnivanje samostana. Imena te devetorice franjevaca su sljedeća: Fra Nikola Kordić, župnik župe Blata, fra Ilija Vidošević, definitor Bosanske provincije, fra Mijo Slišković, župni pomoćnik u Posušju, fra Ante Čutura, učitelj novaka iz Kreševa, fra Augustin Marijić, župnik u Ružićima, fra Ilija Skoko, župnik u Posušju, fra Filip Ančić, župnik u Ljubuškomu (Veljaci), fra Paško Kvesić, mjesni kapelan u Gorici, i fra Filip Ćorić, pomoćnik župnika u Blatu.