Ulazna pjesma
Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove. (Usp: Iz 66, 10-11)
Zborna molitva
Bože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni! Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, da slave ime Gospodnje.
Popričesna molitva
Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.
Prvo čitanje 2Ljet 36, 14-16.19-23
Srdžba se i milosrđe Gospodnje očituje prognanstvom i izbavljenjem naroda.
Čitanje Druge knjige Ljetopisa
U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu. Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.
Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.«
Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 137, 1-6
Pripjev: Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.
Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.
I tada porobljivači naši
zaiskaše od nas da pjevamo,
mučitelji naši – da se veselimo:
»Pjevajte nam pjesmu sionsku!«
Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Drugo čitanje Ef 2, 4-10
Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo: Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja Iv 3, 16
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.
Evanđelje Iv 3, 14-21
Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.« Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Ivan Dugandžić
Cijena ljubavi
Bez sumnje, ljubav je najčešća tema ljudskih razgovora, književnih djela, filmova, pjesama…O njoj se govori s najljepšim osjećajima i biranim riječima. To je samo znak da čovjek ne može živjeti bez ljubavi, biti ljubljen i ljubiti. No postoji i naličje te stvarnosti. Ljudi se međusobno kunu u ljubav, a istodobno smo svjedoci razočaranih, izigranih, neostvarenih ljubavi. Zašto? Zato što ljubav ima visoku cijenu koju čovjek često nije spreman platiti. To je cijena ponajprije vjernosti, a često i velikog odricanja i žrtve. U susretu s takvim zahtjevima ljubavi mnogi ljudi se pokažu slabićima i kukavicama. Zato je toliko iznevjerenih ljubavi, razvrgnutih brakova i razočaranih ljudi.
Bog nije takav. U njega nema lica i naličja ljubavi, već uvijek samo njezin najčistiji oblik. On daje najveći mogući dokaz svoje ljubavi prema čovjeku žrtvujući svoga Sina jedinca. Kako usrećujuće zvuči riječ Ivanova evanđelja: «Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni» (Iv 3,16). Ako bi trebalo tražiti najljepšu i najvažniju rečenicu cijele Biblije, onda je zacijelo imamo u toj riječi. Zato je netko zgodno rekao: «Kad bismo znali datum i sat kad je Isus izgovorio ovu riječ, morala bi svake godine na taj dan i u taj sat zvoniti sva zvona cijeloga svijeta i slaviti zbog te spoznaje.»
Doista, za čovjeka vjernika ne može biti sretnije spoznaje od ove, da Bog nije neumoljiv i strog sudac, nego ponajprije dobri Otac koji ljubi i koji je spreman za tu ljubav platiti i najveću moguću cijenu, žrtvu svoga Sina. Ipak moramo pritom dobro razlikovati: evanđelje ne kaže da na kraju neće biti suda, nego da se Bog sam odrekao suda i prepustio ga samom čovjeku. A sud je već u tome kako čovjek odgovara na tu Božju ljubav. Evanđelist kaže: «Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega» (3,18). Time se u prvom redu želi istaknuti važnost vjere kao čina poslušnoga prihvaćanja Isusa, pa je zato uz vjeru povezan i sud: on se neće tek dogoditi u nekoj dalekoj budućnosti, nego se već sad događa u čovjekovu životu. Čovjek koji u Isusu ne prihvaća ponuđeno spasenje morat će se na kraju suočiti s njim kao sucem, ali to je sam izabrao svojom nevjerom.
Svjetlo i tama
U Ivanovu naglašenu simboličkom govoru vjerovati znači doći k svjetlu koje je Isus donio na zemlju, a ne vjerovati znači ostati u tami. Dakako Ivanov pojam vjere ne podrazumijeva pristajanje uz Isusa samo razumom, već cijelim životom. A to opet podrazumijeva da čovjek svoj život mora mijenjati u svjetlu Isusova učenja. Evanđelist je kad o tome govori vrlo konkretan i neumoljiv: «Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova» (3,20). Mnogi ljudi znaju reći kako oni nemaju ništa protiv Isusa, ali je činjenica da ih on i ne zanima. Oni se nisu spremni s njim ozbiljno suočiti jer se boje posljedica tog suočavanja. Svako ozbiljno suočavanje s Isusom traži promjenu dosadašnjeg načina života, a mnogi ljudi nisu na to spremni.
Zanimljiv je dijalog koji u romanu njemačkoga pisca Carla Zuckmeyera «Vražji general» vojnik Hartmann vodi s iskusnim generalom u predahu jedne bitke u 2. svjetskom ratu: «Generale, oprostite na pitanju, vjerujete li Vi u Boga?» General, zatečen pitanjem, odgovara: «Ne znam. Nisam ga nikada sreo. Ali to je ovisilo o meni. Nisam ga htio sresti, jer sam znao da bi me stavio pred takve odluke koje sam htio izbjeći…Ali sam u strahotama rata upoznao đavla. Njega sam vidio oči u oči. Zato znam da mora postojati i Bog…A vi, Hartmanne, koji ste rođeni u vrijeme kad je zakazala svaka pravda, vjerujte u Božju pravdu. Ona vas neće razočarati.»
Čovjek koji ne prihvaća Božje svjetlo ostaje u tami svojih zabluda i postaje svoj vlastiti sudac. Taj sud ne treba čekati na kraju vremena, on se događa već sad i ovdje. Cijelo prošlo stoljeće zanosno je govorilo o čovjeku bez Boga, u uvjerenju da će bez njega živjeti sretnije i slobodnije. A što je rezultat svega toga? Užasno niska cijena ljudskog života, i onog rođenog, a pogotovo nerođenog. Zemlja je trebala nadomjestiti raj kojega nema, a čovjek je živeći bez Boga doveo u pitanje čak i sami opstanak ljudske vrste i zemlje kao takve. «Tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjega». Zato za današnje čovječanstvo nema ništa preče od povratka k Bogu i njegovu svjetlu. Samo na Božjoj ljubavi prema čovjeku može se zapaliti prava ljubav u srcu čovjeka, koja neće imati nikakva tamnog naličja.