25. veljače 2024.
Ulazna pjesma
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. (Ps 27,8-9)
Zborna molitva
Bože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Molimo te, Gospodine, da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina. (Mt 17,5)
Popričesna molitva
Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima. Po Kristu.
Prvo čitanje Post 22,1-2.9a.10-13.15-18
Žrtva praoca našega Abrahama.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« odgovori on. »Ne spuštaj ruku na dječaka« – reče – »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga«. Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 116,10.15-19
Pripjev: Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.
Ja vjerujem i kada kažem:
»Nesretan sam veoma.«
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Gospodine, tvoj sam sluga,
tvoj sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima doma Gospodnjega,
posred tebe, Jeruzaleme!
Drugo čitanje Rim 8,31b-34
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja usp. Mk 9,7
Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!
Evanđelje Mk 9,2-10
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Papa Franjo
Nedjelja, 28. veljače 2021.
Gospodin je Uskrsli i ne dopušta da tama ima posljednju riječ
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ova druga korizmena nedjelja poziva nas razmišljati o Isusovu preobraženju na gori, pred trojicom njegovih učenika (usp. Mk 9, 2-10). Nedugo prije toga, Isus je najavio da će u Jeruzalemu mnogo trpjeti, biti odbačen i ubijen. Možemo zamisliti što se tada moralo odigravati u srcima njegovih prijatelja, tih bliskih prijatelja, njegovih učenika: slika snažnog i pobjedničkog Mesije dovedena je u krizu, njihovi su snovi srušeni i obuzima ih tjeskoba pri pomisli da će Učitelj u kojeg su vjerovali biti ubijen kao najgori zločinac. I upravo u tom trenutku, s tom duševnom tjeskobom, Isus zove Petra, Jakova i Ivana i vodi ih sa sobom na goru.
U Evanđelju se kaže: „Povede ih na goru visoku“ (r .2). U Bibliji gora uvijek ima posebno značenje: to je povišeno mjesto gdje se nebo i zemlja dodiruju, gdje su Mojsije i proroci doživjeli izvanredno iskustvo susreta s Bogom. Uzaći na goru znači malo se približiti Bogu. Isus se uspinje na goru zajedno s trojicom učenika i oni se zaustavljaju na vrhu gore. Tu se On preobražava pred njima. Njegovo blistavo lice i njegove sjajne haljine, koje anticipiraju sliku Uskrsloga, nude tim prestrašenim ljudima svjetlo, svjetlo nade, svjetlo pomoću kojeg mogu proći kroz tamu: smrt neće biti kraj svega, jer će se otvoriti slavi uskrsnuća. Isus, dakle, naviješta svoju smrt, odvodi ih na goru i pokazuje im što će se kasnije dogoditi, a to je uskrsnuće.
Kao što je apostol Petar uskliknuo (usp. r. 5), lijepo je boraviti s Gospodinom na gori, doživjeti taj „predokus“ svjetla u srcu korizme. Poziv je to da se sjetimo, posebno kada prolazimo kroz tešku kušnju – a mnogi od vas znaju što znači prolaziti kroz tešku kušnju – da je Gospodin Uskrsli i da ne dopušta da tama ima posljednju riječ.
Ponekad se dogodi da prolazimo kroz trenutke tame u osobnom, obiteljskom ili društvenom životu i da se bojimo da nema izlaza. Osjećamo strah pred velikim zagonetkama kao što su bolest, patnja nevinih ili misterij smrti. Na samom putu vjere često se spotaknemo u susretu sa sablazni križa i zahtjevima evanđelja, koje od nas traži da svoj život provedemo u služenju i izgubimo ga u ljubavi, umjesto da ga čuvamo za sebe same i branimo. Treba nam, dakle, drugi pogled, svjetlo koje će u dubini osvijetliti misterij života i pomoći nam da učinimo iskorak izvan svojih vlastitih shema i izdignemo se iznad kriterija ovoga svijeta. I mi smo pozvani uzići na goru, promatrati ljepotu Uskrsloga koji u svakom djeliću našega života užiže svjetlo i pomaže nam tumačiti povijest počevši od uskrsne pobjede.
Moramo, ipak, biti na oprezu: Petrov osjećaj da „dobro nam je ovdje biti“ ne smije postati duhovna lijenost. Ne možemo ostati na gori i sami uživati blaženstvo tog susreta. Sâm Isus nas vraća u dolinu, među našu braću i u svakodnevni život. Moramo se čuvati duhovne lijenosti: dobro nam je, s našim molitvama i bogoslužjima, i to nam je dovoljno. Ne! Uzići na goru ne znači zaboraviti stvarnost; moliti nikada ne znači kloniti se životnih nedaća; svjetlo vjere ne služi tome da pobudi lijepe duhovne osjećaje. Ne, to nije Isusova poruka. Pozvani smo iskusiti susret s Kristom, da bismo ga, obasjani njegovim svjetlom, mogli nositi i dati da prosipa svoj sjaj posvuda. Pozvani smo zapaliti mala svjetla u srcima ljudi; biti male svjetiljke evanđelja koje nose malo ljubavi i nade: to je poslanje kršćanina.
Zamolimo Presvetu Mariju da nam pomogne da Kristovo svjetlo primamo sa čuđenjem, da ga čuvamo i s drugima dijelimo.
……………………….
Papa Benedikt XVI.
Nedjelja, 4. ožujka 2012.
Uzađimo s Isusom na "goru" molitve
Draga braćo i sestre!
Ovu nedjelju, drugu korizmenu, naziva se nedjeljom Kristova preobraženja. Naime, u korizmenom hodu, liturgija, nakon što nas je pozvala slijediti Isusa u pustinju, da se borimo i pobjedimo s njim napasti, predlaže da se uspnemo s njim na "goru" molitve, da bismo promatrali na njegovu ljudskom licu svjetlo Božje slave. Događaj Kristova preobraženja složno potvrđuju evanđelisti Matej, Marko i Luka. Njegove su bitne sastavnice dvije: prije svega, Isus uzlazi s učenicima Petrom, Jakovom i Ivanom na visoku goru i ondje "preobrazi se pred njima" (Mk 9, 2), njegovo lice i njegova odjeća zablistaše blistavom svjetlošću, a kraj njega se pojaviše Mojsije i Ilija; zatim, kao drugo, vrh gore obavio je oblak a iz njega se začu glas koji reče: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!" (Mk 9, 7). Dakle, svjetlo i glas: Božje svjetlo koje blista na Isusovu licu i Očev glas koji svjedoči za njega i zapovijeda da ga se sluša. Taj misterij preobraženja ne smije se odvajati od onoga kroz što je Isus prolazio. On se već odlučno zaputio prema ispunjenju svoga poslanja, dobro zna da će, da bi prispio uskrsnuću, morati proći kroz muku i smrt križa. O tome je govorio otvoreno učenicima, koji međutim nisu shvatili, štoviše, odbacili su takav razvoj stvari, jer nisu razmišljali po Božjem, već po ljudskom (usp. Mt 16, 23). Zato Isus vodi sa sobom trojicu od njih na goru i objavljuje svoju božansku slavu, sjaj Istine i Ljubavi. Isus želi da to svjetlo prosvjetljuje njihova srca kada budu prolazili kroz gustu tamu njegove muke i smrti, kada sablazan križa bude za njih nepodnošljiv. Bog je svjetlo i Isus želi darivati svojim najprisnijim prijateljima iskustvo toga svjetla, koje prebiva u njemu. Tako, nakon toga događaja, on će biti u njima nutarnje svjetlo, kadro zaštiti ih od nasrtaja tame. I u najtamnijoj noći, Isus je svjetiljka koje se nikada ne gasi. Sveti Augustin jezgrovito prikazuje to otajstvo prekrasnim izrazom: "Ono što je za tjelesne oči Sunce koje vidimo, to je [Krist] za oči srca" (Sv. Augustin, Govori 78, 2).
Draga braćo i sestre, svi mi trebamo nutarnje svjetlo da svladamo životne kušnje. To svjetlo dolazi od Boga, a daruje nam ga Krist, u kojem prebiva sva punina božanstva (usp. Kol 2, 9). Uzađimo s Isusom na goru molitve i, razmatrajući njegovo lice puno ljubavi i istine, pustimo da nam srce ispuni njegovo svjetlo. Molimo Djevicu Mariju, našu vodilju na putu vjere, da nam pomogne doživjeti to iskustvo u korizmi, nalazeći svakog dana nekoliko trenutaka za tihu molitvu i slušanje Božje riječi.