Prvo čitanje: Dj 3, 13-15.17-19
Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Reče Petar narodu: »Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci. I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 4, 2.4.7.9
Pripjev: Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!
Kad zazovem, usliši me, Bože, pravdo moja,
ti što me u tjeskobi izbavi:
smiluj mi se, usliši moju molitvu!
Znajte: Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga;
Gospodin će me uslišiti kad ga zazovem.
Mnogi govore: »Tko će nam pokazati sreću?«
Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, Gospodine,
daješ miran počinak.
Drugo čitanje: 1Iv 2, 1-5a
On je pomirnica za grijehe naše i svega svijeta.
Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola
Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehE naše, i ne samo naše nego i svega svijeta. I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo. Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja. Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 24,35-48
Trebalo je da Krist sve to pretrpi i treći dan uskrsne od mrtvih.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede. Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«
Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Papa Franjo
Nedjelja, 18 travanj 2021.
Ne postoji kršćanstvo „na daljinu“
Draga braćo i sestre,
na ovu treću vazmenu nedjelju vraćamo se u Jeruzalem, u Dvoranu Posljednje večere. Pustimo da nas u mislima u nju povedu dvojica učenika iz Emausa koji su s velikim ganućem slušali riječi koje im je Isus uputio na putu, a zatim ga prepoznali „u lomljenju kruha“ (Lk 24, 35). Sada, u Dvorani Posljednje večere, uskrsli Krist se pojavljuje usred skupine učenikâ i pozdravlja ih s „Mir vama!“ (r. 36). Ali oni su prestrašeni i misle da „vide duha“, tako se kaže u Evanđelju (r. 37). Tada im Isus pokazuje rane na svome tijelu i kaže: „Pogledajte ruke moje i noge! – rane – Ta ja sam! Opipajte me“ (r. 39). I da bi ih uvjerio traži da mu daju jesti te blaguje pred njihovim zapanjenim pogledima (usp. rr. 41-42).
Ima jedan detalj ovdje, u ovom opisu. U Evanđelju se kaže da apostoli „od radosti još nisu vjerovali“. To je bila tolika radost da nisu mogli vjerovati da je stvarna. Tu je, zatim, još jedan detalj: bili su začuđeni, u čudu; začuđeni jer te susret s Bogom uvijek vodi do čuđenja: to je nešto više od oduševljenja, više od radosti, to je drugačije iskustvo. I oni su bili radosni, ali to je ona radost koja ih je navodila na pomisao: ne, ovo ne može biti istina!… To je čuđenje nad Božjom prisutnošću. Ne zaboravimo to duševno stanje, koje je bilo zaista lijepo.
Ovaj tekst iz Evanđelja karakteriziraju tri vrlo konkretna glagola koja odražavaju u stanovitom smislu naš osobni i zajednički život: gledati, doticati i jesti. To su tri čina koja mogu dati radost istinskog susreta sa živim Isusom.
Gledati. „Pogledajte ruke moje i noge!“ – kaže Isus. Gledati ne znači samo vidjeti, to je nešto više od toga, obuhvaća također htijenje, volju. Zato je to jedan od glagola ljubavi. Majka i otac gledaju svoje dijete, zaljubljeni gledaju jedno drugo, dobar liječnik pažljivo promatra pacijenta… Gledati je prvi korak protiv ravnodušnosti, protiv napasti okretanja glave na drugu stranu u susretu s teškoćama i trpljenjima drugih ljudi. Gledati. Vidim li, gledam li Isusa?
Drugi je glagol doticati. Pozivajući učenike da ga dotaknu kako bi se uvjerili da pred sobom nemaju neku sablast – Opipajte me! – Isus pokazuje njima i nama nam da odnos s njim i s našom braćom ne može biti odnos „na daljinu“, ne postoji kršćanstvo na daljinu, ne postoji kršćanstvo koje se zaustavlja samo na pogledu. Ljubav traži pogled i traži ujedno blizinu, traži dodir, zajednički život. Dobri Samarijanac nije samo gledao onoga čovjeka kojega je našao polumrtva uz put: zaustavio se, prignuo se, vidao mu rane, posjeo ga na svoje živinče i odveo u gostinjac. Isto vrijedi i za naš odnos s Isusom: ljubiti ga znači ući u jedno zajedništvo života, u zajedništvo s njim.
I dolazimo tako do trećega glagola – jesti, koji dobro izražava naše čovještvo u njegovoj najprirodnijoj potrebi, to jest u temeljnoj potrebi hraniti se da bismo preživjeli. Ali blagovanje, kad to činimo zajedno, u obitelji ili među prijateljima, postaje također izraz ljubavi, izraz zajedništva, slavljenja… Koliko se samo puta u evanđeljima prikazuje Isusa kako blaguje s drugima za stolom! I kao Uskrsli, sa svojim učenicima. Tako da je euharistijska gozba postala znak raspoznavanja kršćanske zajednice. Blagovati zajedno Kristovo tijelo – to je središte kršćanskoga života
Braćo i sestre, ovaj tekst iz Evanđelja kaže nam da Isus nije neki „duh“, nego živa Osoba, da Isus, kad nam se približi ispunjava nas radošću, tolikom radošću da je teško u nju povjerovati, ostajemo u čudu, obuzeti onim čuđenjem koje samo Božja prisutnost može dati, jer je Isus živa Osoba. Biti kršćani nije prije svega neko učenje ili duhovni ideal, to je živi odnos s njim, s Gospodinom Uskrslim: gledamo ga, dotičemo, hranimo se njime i, preobraženi njegovom ljubavlju, gledamo, dotičemo i hranimo druge kao braću i sestre. Neka nam Djevica Marija pomogne doživjeti to milosno iskustvo.
…………….
Papa Benedikt XVI.
Nedjelja, 30. travnja 2006.
Kristovo uskrsnuće - temeljna istina koju treba neprestano snažno potvrđivati
U vazmenom vremenu liturgija nam nudi mnoge poticaje za učvršćivanje naše vjere u Krista uskrsloga. Ove, III. vazmene nedjelje, na primjer, sveti Luka pripovijeda kako su se dvojica učenika iz Emausa, nakon što su ga prepoznali "u lomljenju kruha", ispunjeni radošću zaputili u Jeruzalem ne bi li izvijestili ostale o svemu što im se dogodilo. I upravo dok su govorili, sam se Gospodin uprisutnio među njima pokazujući ruke i noge označene znakovima muke. Potom, suočen s nevjericom i čuđenjem apostola, Isus traži da mu daju pečene ribe te je pred njihovim očima pojede (usp. Lk 24,35-43). U ovom kao i u ostalim izvještajima o uskrsnuću, primjećuje se uvijek iznova poziv da se pobijedi nevjera te da se vjeruje u uskrsnuće Kristovo, jer njegovi su učenici pozvani da budu svjedoci upravo toga izvanrednog događaja. Kristovo uskrsnuće središnja je istina kršćanstva, temeljna istina koju valja neprestano snažno potvrđivati u svako vrijeme, jer nijekati je na razne načine, kako smo to često napastovani činiti i još uvijek činimo, ili je preoblikovati u neki isključivo duhovni događaj, znači učiniti uzaludnom samu našu vjeru. "Ako pak Krist nije uskrsnuo - izjavljuje sveti Pavao - uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša" (1 Kor 15,14).
Kroz dane koji su slijedili nakon Gospodinova uskrsnuća, apostoli su ostali okupljeni zajedno, tješeni prisutnošću Marijinom, a nakon Uzašašća ustrajali su zajedno s njome u molitvenom iščekivanju Duhova. Majka Božja bila je za njih majka i učiteljica, a tu ulogu i dalje ima prema kršćanima svih vremena. Svake godine u uskrsno vrijeme ponovno jače proživljavamo ovo iskustvo, a možda je upravo zbog toga pučka pobožnost Mariji posvetila mjesec svibanj, koji obično pada između Uskrsa i Duhova. Ovaj je mjesec, što ga sutra započinjemo, stoga koristan za nas kako bismo otkrili majčinsku ulogu što je Ona ima u našem životu, te tako uvijek budemo poslušni učenici i hrabri svjedoci uskrsloga Gospodina.
Mariji povjeravamo potrebe Crkve i čitavoga svijeta, posebice u ovo vrijeme obilježeno mnogobrojnim sjenama zla. Zazivajući i zagovor svetoga Josipa, kojega ćemo se sutra na osobiti način spomenuti misleći na svijet radništva, upravljamo joj se molitvom Kraljice neba, molitvom koja nam omogućuje da kušamo utješnu radost prisutnosti uskrsloga Krista.