Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

tra 09 2022 Miriam

10. travnja 2022.

Ulazna pjesma
Hosana Davidovu sinu: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Izraelov Kralju: Hosana u visini!

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina. Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji živi.

Pričesna pjesma
Oče moj, ako me ne može mimoići ova čaša da je ne pijem, neka bude volja tvoja. (Mt 26, 42)

Popričesna molitva 
Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

NA POČETKU OPHODA:

Evanđelje Lk 19, 28 – 40

Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Nastavi Isus put uzlazeći u Jeruzalem. Kad se približi Betfagi i Betaniji, uz goru koja se zove Maslinska, posla dvojicu učenika govoreći: »Hajdete u selo pred vama. Čim uđete u nj, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i dovedite. Upita li vas tko: ‘Zašto driješite?’, ovako recite: ‘Gospodinu treba.’« Oni koji bijahu poslani otiđoše i nađoše kako im bijaše rekao. I dok su driješili magare, rekoše im gospodari: »Što ­driješite magare?« Oni odgovore: »Gospodinu treba.« I dovedoše ga Isusu i staviše svoje haljine na magare te posjednuše Isusa. 

I kuda bi on prolazio, prostirali bi po putu svoje haljine. A kad se već bio približio obronku Maslinske gore, sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe: »Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!« Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!« Riječ Gospodnja.

U MISI:

Prvo čitanje Iz 50, 4-7

Čitanje knjige proroka Izaije
Gospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 22, 8-9.17-18a.19-20.23-24

Pripjev: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi, 
neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa, 
rulje me zločinačke okružile. 
Probodoše mi ruke i noge, 
sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine moje 
i za odjeću moju baciše kocku. 
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi; 
snago moja, pohiti mi u pomoć! 

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, 
hvalit ću te usred zbora. 
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega! 
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! 
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje Fil 2, 6-11

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9
Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Lk 22, 14 – 23,56

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Luki.
Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.« I uze čašu, zahvali i reče: »Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.« I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.«Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.« »A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.« I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti. Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. A on im reče: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje. Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih. Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.« Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.« I reče: »Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?« Oni odgovore: »Ništa.« Nato će im: »No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: 'Među zlikovce bi ubrojen.' Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se.« Oni mu rekoše: »Gospodine, evo ovdje dva mača!« Reče im: »Dosta je!« Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!« I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!« Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda. On se približi Isusu da ga poljubi. Isus mu reče: »Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?« A oni oko njega, vidjevši što se zbiva, rekoše: »Gospodine, da udarimo mačem?« I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Isus odgovori: »Pustite! Dosta!« Onda se dotače uha i zacijeli ga. Nato Isus reče onima koji se digoše na nj, glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramskim i starješinama: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! Danomice bijah s vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast tminâ.« Uhvatiše ga dakle, odvedoše i uvedoše u dom velikoga svećenika. Petar je išao za njim izdaleka. A posred dvorišta naložiše vatru i posjedaše uokolo. Među njih sjedne Petar. Ugleda ga neka sluškinja gdje sjedi kraj vatre, oštro ga pogleda i reče: »I ovaj bijaše s njim!« A on zanijeka: »Ne znam ga, ženo!« Malo zatim opazi ga netko drugi i reče: »I ti si od njih!« A Petar reče: »Čovječe, nisam!« I nakon otprilike jedne ure drugi neki navaljivaše: »Doista, i ovaj bijaše s njim! Ta Galilejac je!« A Petar će: »Čovječe, ne znam što govoriš!« I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: »Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta.« I iziđe te gorko zaplaka. A ljudi koji su Isusa čuvali udarajući ga poigravali se njime i zastirući mu lice, zapitkivali ga: »Proreci tko te udario!« I mnogim se drugim pogrdama nabacivali na nj. A kad se razdanilo, sabra se starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci te ga dovedoše pred svoje Vijeće i rekoše: »Ako si ti Krist, reci nam!« A on će im: »Ako vam reknem, nećete vjerovati; ako vas zapitam, nećete odgovoriti. No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.« Nato svi rekoše: »Ti si, dakle, Sin Božji!« On im reče: »Vi velite! Ja jesam!« Nato će oni: »Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!« I ustade sva ona svjetina. Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Pilat ga upita: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš!« Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: »Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!« No oni navaljivahu: »Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!« Čuvši to, Pilat propita da li je taj čovjek Galilejac. Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu. A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji. A Pilat dade sazvati glavare svećeničke, vijećnike i narod te im reče: »Doveli ste mi ovoga čovjeka kao da buni narod. Ja ga evo ispitah pred vama pa ne nađoh na njemu ni jedne krivice za koju ga optužujete. A ni Herod jer ga posla natrag nama. Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« I povikaše svi uglas: »Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!« A taj bijaše bačen u tamnicu zbog neke pobune u gradu i ubojstva. Pilat im stoga ponovno progovori hoteći osloboditi Isusa. Ali oni vikahu: »Raspni, raspni ga!« On im treći put reče: »Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu. Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju. Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' Tad će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte nas!' Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?« A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje. I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Papa Franjo

Obuzima nas čuđenje gledajući Svemogućeg Boga satrta i zgažena, gledajući kralja kraljeva da ima drvo križa za svoje prijestolje, ljude koji s veličanja Isusa prelaze na to da mu viču: „Raspni ga“. Ali čemu sve to poniženje? Da do kraja dotakne našu ljudsku stvarnost, da nas ne ostavi same, da nas spasi. Isus u svom tijelu doživljava naša najsnažnija proturječja, i tako ih iskupljuje, preobražava ih. Zato je potrebno dopustiti da nas Božja ljubav gane, da prodrma našu vjeru koja je izgubila na snazi jer sve činimo iz navike, da prodrma naš život paraliziran žalopojkama i nezadovoljstvom, da se otvorimo Duhu i zamolimo ga za milost čuđenja.

Njegova se ljubav približava našim krhkostima, seže tamo gdje se najviše stidimo. I sada znamo da nismo sami: Bog je s nama u svakoj rani, u svakom strahu. Svojom smrću Krist je pobijedio smrt, nijedno zlo, nijedan grijeh nemaju posljednju riječ, Bog je pobjednik, ali palma pobjede povezana je sa znamenom križa. Zato su palme i križ povezani. I mi uzdižimo palmu križa zajedno sa čuđenjem kršćanskoga života jer ne možemo svjedočiti radost susreta s Isusom ako ne dopustimo da nas njegova ljubav svakoga dana iznova obuzme divljenjem i čuđenjem. Vjera ako izgubi čuđenje postaje gluha, ne osjeća više čudo milosti, ne osjeća više okus Kruha života riječi, ne opaža više ljepotu braće i dar stvorenoga svijeta. Uzdignimo stoga ovaj svoj pogled prema križu da primimo milost čuđenja.

Sveti Franjo Asiški iščuđivao se braći što ne rone suze dok promatraju križ. Dopustimo da nas ponovno obuzme čuđenje, promatrajmo križ i recimo Gospodinu: „Koliko me samo silno ljubiš! Koliko sam dragocjen za tebe!“ Pustimo Isusu da nas zadivi kako bismo ponovno živjeli, jer veličina života se ne sastoji u posjedovanju i samopotvrđivanju, nego u tome da otkrijemo da smo ljubljeni. To je veličina života: otkriti da smo ljubljeni. Veličina se života krije upravo u ljepoti ljubavi. U Raspetome vidimo Boga ponižena, Boga koji je odbačen. Zahvaljujući milosti čuđenja shvaćamo da prihvaćajući onoga koji je odbačen, pristupajući onome koji je je ponižen životom ljubimo Isusa, jer on je u posljednjima, u odbačenima, u onima koje naša farizejska kultura osuđuje.

Krist nije dopustio onima koji su išli za njim da o njemu stvaraju svjetovnu sliku Boga kojemu se valja klanjati jer je moćan, jer je strašan. Božja je pobjeda u križu, oni koji su se vodili „slikom Mesije koji nije Mesija“, koji su očekivali pobjedu nad Rimljanima izvojevanu mačem ostali su razočarani. U svjetlu križa jasno se shvaća da se Bog objavio i vlada samo razoružavajućom snagom ljubavi braće i sestara. I danas se mnogi dive Isusu: lijepo je govorio, ljubio je i praštao, njegov je primjer promijenio povijest… Dive mu se, ali njihov se život ne mijenja. Jer nije dovoljno diviti se Isusu. Treba ga slijediti na putu, pustiti da nas potakne na razmišljanje: priječi s divljenja na čuđenje.

Bog i danas nastavlja obuzimati naš um i naše srce udivljenošću. Dopustimo da nas prožima ovo čuđenje, promatrajmo i mi Krista raspeta na križu i recimo zajedno s rimskim satnikom: „Ti si uistinu Sin Božji. Ti si moj Bog“.

……………….

Benedikt XVI.

Draga braćo i sestre!

Cvjetna je nedjelja veliki portal koji nas uvodi u Veliki tjedan, u tjedan u kojem Gospodin Isus ide prema vrhuncu svog zemaljskog hoda. On ulazi u Jeruzalem da bi ispunio Pisma i bio obješen na drvu križa, prijestolju s koga će zauvijek vladati, privlačeći sebi čovječanstvo svih vremena i pružajući svima dar otkupljenja. Iz Evanđelja znamo da se Isus uputio prema Jeruzalemu zajedno s dvanestoricom i da mu se putem pridruživalo mnoštvo hodočasnika...

...Je li ovaj Isus, koji hoda pred nama prema Jeruzalemu, možda Mesija, novi David? Je li možda Njegovim skorim ulaskom u Sveti grad došlo vrijeme u kojem Bog konačno želi obnoviti Davidovo kraljevstvo?

I priprema ulaska, koga organizira Isus sa svojim učenicima, doprinosi povećanju te nade. Kako smo čuli u Evanđelju (usp. Mk 11,1-10), Isus stiže u Jeruzalem iz Betfage i Maslinske gore, putem kojim bi trebao doći Mesija. Otuda, On šalje dva učenika, zapovijedajući im da mu dovedu magarčevo mladunče, koga će naći na putu. Oni uistinu nalaze magarčića, odvezuju ga i vode Isusu. U tom trenutku su duše učenika, ali i drugih hodočasnika, obuzete oduševljenjem: uzimaju svoje ogrtače i stavljaju ih na magarčeva mladunčeta; drugi ih prostiru na putu pred Isusom, koji jaše na magarcu. Zatim, režući maslinove grane započinju uzvikivati riječi 118. psalma, drevne riječi blagoslova hodočasnika koje postaju, u onom kontekstu, mesijanski navještaj: Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!. Ovo svečano klicanje kojeg su prenijeli sva četvorica evanđelista, usklik je blagoslova, himna ushita: izražava jednodušno uvjerenje da je u Isusu Bog pohodio svoj narod i da je željeni Mesija konačno došao. Svi su tu s rastućim iščekivanjem za djelo koje će Krist učiniti kada uđe u njegov grad.

Koji je sadržaj, najdublji odjek ovog ushita radosti? Odgovor dolazi od cjelokupnoga Pisma, koje podsjeća da Mesija ispunjava obećanje Božjeg blagoslova, obećanje koje je izvorno Bog dao Abrahamu, ocu svih vjernika: „Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te (…) sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati“. (Post 12,2-3). Obećanje koje je Izrael podržavao uvijek živim u molitvi, posebno u molitvi psalama. Stoga Onaj komu mnoštvo kliče kao blagoslovljenom je istovremeno Onaj u kome će biti blagoslovljeno cijelo čovječanstvo. Tako u svijetlu Krista, čovječanstvo se prepoznaje duboko sjedinjeno, zaogrnuto ogrtačem božanskog blagoslova, blagoslovom koji sve prožima, podržava, otkupljuje, posvećuje.

Ovdje možemo otkriti prvu veliku poruku koju donosi današnja svetkovina: poziv da ispravno promatramo cijelo čovječanstvo, narode koji čine svijet, različite kulture i civilizacije. Pogled koga vjernik prima od Krista je pogled blagoslova: mudar i ljubazan, sposoban prihvatiti ljepotu svijeta i sažaliti se nad krhkosti. U tom se pogledu vidi pogled samog Boga na ljude koje On ljubi i o stvaranju, djelu Njegovih ruku. Čitamo u Knjizi mudrosti: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio (…) Ali ti si milostiv sa svima, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života“ (Mudr 11,23-24.26).

Vratimo se današnjoj evanđeoskoj stranici i upitajmo se: što je stvarno u srcu onih koji kliču Kristu kao Kralju Izraela? Zasigurno imali su vlastitu zamisao Mesije, zamisao kako bi morao djelovati Kralj koga su obećali proroci i koji je tako dugo očekivan. Nije slučajno da nakon nekoliko dana, mnoštvo Jeruzalema, umjesto da kliču Kristu, vikati će Pilatu: „Raspni ga!“ I sami učenici, kao i drugi koji su ga vidjeli i slušali, ostaju bez riječi, izgubljeni. Najveći je dio ostao razočaran načinom kojim se Isus odlučio predstaviti Mesijom i Kraljem Izraela. Upravo je tu bit današnjeg blagdana i za nas. Tko je za nas Isus iz Nazareta? Koju zamisao o Mesiji imamo, koju zamisao o Bogu imamo? To je suštinsko pitanje, kojeg ne možemo izbjeći, tim više što smo upravo ovog tjedna pozvani slijediti našeg Kralja koji izabire križ kao prijestolje; pozvani smo slijediti Mesiju koji nam ne jamči olaku zemaljsku radost, već radost u nebu, blaženstvo Boga. Moramo se upitati: koja su naša istinska očekivanja? Koje su naše najdublje želje s kojima smo danas ovdje došli slaviti Cvjetnu nedjelju i započeti Veliki tjedan?

Dragi mladi koji ste ovdje došli! Ovo je, na poseban način, vaš dan, svugdje gdje je na svijetu prisutna Crkva. Stoga vas srdačno pozdravljam! Cvjetnica neka za vas bude dan odluke, odluke da prihvatite Gospodina i da ga slijedite do kraja, odluke da od Njegova Vazma smrti i uskrsnuća gradite smisao vašeg kršćanskog života. To je odluka koja donosi pravu radost, kako sam htio podsjetiti u Poruci mladima – „Radujte se u Gospodinu uvijek!“ (Fil 4,4) – i kako se dogodilo sv. Klari Asiškoj, pred 800 godina, kada je privučena primjerom sv. Franje i njegove prve subraće, upravo na Cvjetnu nedjelju, napustila očevu kuću da bi se potpuno posvetila Gospodinu: bilo joj je 18 godina i imala je hrabrost vjere i ljubavi odlučiti se za Krista, pronašavši u Njemu radost i mir.

Draga braćo i sestre, neka dva osjećaja budu prisutna ovih dana: hvala, kao što su učinili oni koji su dočekali Isusa u Jeruzalemu sa svojim „hosana“; i zahvalnost, jer u ovom Velikom tjednu Gospodin Isus će obnoviti najveći dar koji se može zamisliti: darovati će svoj život, tijelo i krv, svoju ljubav. Ali na tako veliki dar moramo odgovoriti na prikladan način, darivanjem nas samih, našeg vremena, molitve, našeg biti u dubokom zajedništvu s Kristom koji trpi, umire i uskrsava za nas. Starodrevni su oci Crkve vidjeli simbol u činu ljudi koji su slijedili Isusa pri Njegovu ulasku u Jeruzalem, u činu prostiranja ogrtača pred Gospodinom. Pred Kristom – govorili su Oci – moramo prostrijeti naš život, naše osobe u stavu zahvalnosti i klanjanja. Čujmo ponovno, na kraju, glas jednog od starodrevnih otaca, sv. Andriju, biskupa Krete: Ponizno prostrimo nas same pred Kristom, umjesto ogrtača ili posječenih grana, zelenih grančica  lišća koje vesele oči samo za nekoliko sati i koje su predodređene izgubiti zajedno s limfom i svoje zelenilo. Prostrimo nas same obučene Njegovom milosti ili bolje, Njime samime (…) i prostrimo se pred Njegove noge kao prostrti ogrtači (…) da bi mogli pružiti pobjedniku smrti ne više jednostavne palmine grane, već trofeje pobjede. Mašući duhovnim granama duše, i mi danas, zajedno s djecom sveto kličimo: 'Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraela'.